Naučio nas je da prolaznost života i kratki treptaj ushićenja mladosti, može biti uzrokom melanholičnog splina, ali ne smije se pretvoriti u opšte negativno životno kompromiterstvo, beznađe i pad u blato indiferentne ljudske bezosjećanosti i ogavne srceparateljske banalnosti.
O VELIKOM ARSENU JE RIJEČ…
Svi koji su dragovoljno i jednostavno pristali da vole u neograničenim dozama našeg Arsena, pjesnika, kantautora, sanjara sopstvenih i naših snova, postali su saučesnici višestruko desetljetnog, javno-kolektivnog tretmana njegovom delikatno intelektualnom, nepatvorenom ljubavlju.
Nikada ne pristajući “da hulje upravljaju njegovom sudbinom”, pokazao je ličnim, najtežim primjerom, da je moguće opstati u okrutnom, mahom neprijateljski okrenutom okruženju, spram svake lične ljudske osjećajnosti i empatije.
Braneći sam sebe, ironijom i samoironijom, možda jedinim efikasnim sredstvom protiv potencijalnog zastranjenja, uzrokovanog sopstvenim titanskim talentom, objelodanio je svoju raskošnu humanističku intelektualnost i profinjeni, neodoljivi humor.
Kroz svoju, autorski više nego upečatljivu muziku, naslonjenu na sopstvenu potpuno pjesnički etabliranu tekstualnu potku, pohodio je naše duše i srca, efikasno braneći integritet instituta ljubavi, kao sveopšteg spasa, od navale društvene zloće, banalnosti i gluposti. Posebno je bio jetak, britak, otvoreno neprijatan i krajnje sarkastičan u bilo kakvom doticaju sa isključivošću, homofobijom, primitivizmom i ohološću bilo koje vrste i formalne društvene hijerarhije.
Nisu samo generacije njegovih poštovalaca pedesetih i šezdesetih godina ostale definitivno opčinjene “Nježnim godinama”, dolazeći “Brzim preko Bosne” , nailazeći na “Kuću pored mora” svog vjernog “Amiga” a noseći u rukama “Brod u boci” i pjevušeći neodoljivi “Moderato Cantabile”. “Takvim sjajem može sjati” jedino Arsenova neugasiva, neusiljena, nepretenciozna, ali blistavo jasna i očigledna iskrenost, neposrednost i inlelektualna produhovljenost i kosmopolitizam Nota bene.
Naučio nas je da prolaznost života i kratki treptaj ushićenja mladosti, može biti uzrokom melanholičnog splina, ali ne smije se pretvoriti u opšte negativno životno kompromiterstvo, beznađe i pad u blato indiferentne ljudske bezosjećanosti i ogavne srceparateljske banalnosti.Takvu egzemplarnu poruku je svojedobno uputio šibenski Maestro, nakon sjajnog “oproštajnog” koncerta u predvečerje teške, lične i nepredvidljive transplantacijske drame, preporučujući da se uporno gledateljetvo “mirno raziđe, polako u manjim skupinama”.
Više godina nakon toga, sada, kada nema više ko da nam to poruči, mi simbolički nećemo da se raziđemo i ne vjerujemo tragičnim, “neprovjerenim glasinama”. I kada bi htjeli, to više nećemo i ne možemo.
Postali smo barem djelimično, svjesno i nesvjesno, dio kontinuiteta Arsenovog duha čovječnosti, ličnog samopoštovanja, autentičnosti i ostvarenja gigantskog umjetničkog talenta ljubavi. Neka je tako.
Do ponovnog susreta, Amigo. (D. Č. “Tuzlalive”, 2016.)
Okus prvih oskoruša
Ostaje za cijelog života sjećanje i nada da će nam se pojaviti i dogoditi taj, pjesmom vraćen okus iz rane mladosti, pjesmom genijalnog pjesnika.
Počivaj u Miru Božijem i HVALA,