Nacionalšovinisti, ili glavni protagonisti krvavog raspada SFR Jugoslavije nisu ostvarili svoje imperijalističke ciljeve. Rat i agresije – posebno na Bosnu i Hercegovinu – završene su medjunarodnom intervencijom i pravno formalno bez pobjednika. Ali, zbog neostvarenih ciljeva, najmanje tri strane se osjećaju gubitnicima. Posebno Miloševićeva Srbija – glavni protagonist rata i raspada SFRJ. Agresije su započeli na suverene države sa planom „Svi Srbi u jednoj državi“, ili Velika Srbija do Karlobaga i Virovitice. Na kraju su pravno-formalno postali jedini gubitnici – Kosovo se odvojilo. Karlobag i Virovitica su ostali u Hrvatskoj.
Ali, ni hrvatski nacionalšovinisti nisu zadovoljni, jer nisu zaokružili „Hrvatski povijesni prostor“, kako je Tudjman u dogovoru sa Miloševićem nazivao podjelu BiH. Po principu dio Hrvatskoj, dio Velikoj Srbiji i „fildžan“ prostor za Bošnjake. Bosna i Hercegovina pravno-formalno nije podijeljena, ali se Bošnjaci osjećaju kao najveće žrtve. Nad njima je tokom rata izvršen genocid, relativno najviše ih je pobijeno i protjerano, a u poratnom aranžmanu BiH, su praktično nacionalna manjina na prostoru RS, a dobrim dijelom i na prostorima bivše Herceg-Bosne.
Politički BiH je podijeljena i zbog toga mnogi Bošnjaci smatraju da tokom odbrane od agresije – sa susjednih strana – nije ostvarena „referendumska“ BiH – bez entiteta, kako se izjasnila većina građana.
Nakon rata, umjesto obnove i progresa, gradjani su glasali za ratne vodje i njihove opcije. Oni su mirnodopskim sredstvima i ratnim pokličima nastavili istrajavati na ratnim ciljevima. Srpski nacionalisti su umjesto sintagme „Velika Srbija“ formulisali novu – „Srpski svet“ (koji se treba ujediniti o.a.). Za HDZ „Hrvatski povijesni prostor“ je i dalje aktuelan, a bošnjački nacionalisti i dalje se zalažu za BiH, bez entiteta.
Nacionalno isključive političke opcije i dalje – implicite i sve češće eksplicite – nameću narativ o „nezavršenom ratu“. To je sinonim za neostvarene ratne ciljeve. BiH pokušavaju predstaviti kao „nemoguću“ državu, iako baš oni sve rade da je stvarno učine nemogućom. To je svojevrsni sindrom Vajmarske Njemačke, ili Vajmara.
U tim procesima i odnosima zagovornici Velike Srbije su najradikalniji. Oni su započeli rat i „izgubili“ su SFRJ, gdje su bili najbrojniji narod. Poput „vajmaraca“ to doživljavaju kao „gubitak carstva“. Odvajanje federativnih država pogrešno tumače kao „nož u ledja“, smatrajući da su nakon prvog svjetskog rata „oslobodili“ druge narode (republike), zanemarujući činjanicu da se Austro-Ugarska raspala sama od sebe. Neostvarivanje ratnih ciljeva tumače kao „problem granica“ (nacionalnih o.a.). Činjenicu da je njihovih nacionalnih pripadnika ostalo u drugim državama, koriste kao izgovor za miješanje u unutarnje stvari tih susjeda. Ustvari, na taj način samo žele prikriti hegemonističke, još uvijek ratne ciljeve.
Sve pomenute društveno-političke okolnosti su bile tipične za Vajmarsku Njemačku. Takvih aspiracija, ali u slabijem intenzitetu, dijelom ima i od strane zagovornika „Hrvatskih povijesnih prostora“, te i bosanskih „čistunaca“.
To je politika koja gradjane i sve narode u BiH vodi u autoritarni sistem Hitlerovog tipa. Indikatora, koji to potvrdjuju ima u izobilju. Poznato je da su u Hitlerovoj Njemačkoj institucije bile praktično ukinute. Naše takodjer ničemu ne služe što je u interesu gradjana. Uglavnom simuliraju djelovanje, provodeći naloge nacionalnih „firera“.
Vlasti su pune podobnih i familijarno-stranačkih kamarila. Univerziteti su „očišćeni“ od slobodnomislećih stručnjaka. Školski sistem, javna uprava i sudstvo takodjer. Poslušni su najtraženiji. Slobodni gradjani su zaplašeni. Mediji podjarmljeni, ili urušavaju slobodne. Ljudska prava i slobode deklarativno postoje, ali u svakodnevnom životu ne. Mogu se tražiti putem „vajmarskog sudstva“, što je apsurd.
Ipak, javnog negodovanja ima. Ali, „vajmarski“ vlastodršci najavljuju donošenje zakona protiv sloboda javnog izražavanja, po ugledu na hitlerovsko-staljinističku praksu. Zbog toga i drugih totalitarnih tendecija, mladi napuštaju BiH masovnije, nego što su Jevreji – pred drugi svjetski rat – napuštali Hitlerovu Njemačku. Očito, boje se sudbine „istorijskih prava“ potlačenih. To i sami priznaju.
Politika ljudskih prava i sloboda, te politika koja gradjanima otvara perspektive za život dostojan čovjeka, ovdje je nepoznata. Problema je sve više. Gradjanske slobode i egzistencija su u „zapećku“. U ponudi su kolektivna feudalna prava.
U savremenim državama vlasti su fokusirane na egzistencijalne probleme gradjana i rješavaju ih modernim tehnologijama. Totalitarne vlasti, poput BiH, mračnim ideologijama – od nacionalističkih do fašističkih, ne nude egzistenciju, već kolektivne torove. Po mnogim parametrima to je razlog što sindrom Vajmarske Njemačke decenijama kruži Balkanom. A gradjani šute! (Piše: Vehid JAHIĆ, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)