Ako pojam „civilizacija“ označimo kao ukupnost svih kulturnih i materijalnih dostignuća, onda sadašnji, recentni stupanj sveukupne kulturne i reproduktivne nadgradnje Tuzle u komparativnoj analizi Balkanskog dijela Evrope, još uvijek zavijenog mahalsko palanačkim plaštem, bez ikakve dvojbe Tuzlu možemo zaviti u koprenu civilizacijskog mraka. Rečeno tradicijskom epskom retorikom ovaj usud možemo nazvati i prokletstvom „guje“ čija “glava na Džindić Mahali, a repina na Gradini”, mitskom virtualnošću dijagnostički usložnjava „konfuziju svijesti“ gospodara Grada.
Kao ilustraciju ove naslovne katastrofične ili bolje rečeno monstrumske definicije možemo navesti neke od najstarijih predhistorijskih ljudskih tekovina. Uzeti ćemo za primjer onu najstariju, a to je izum kotača ili točka, od kada datira Historija prometne kulture.
Nastanak kulturnih dobara uslovljenih izumom kotača odvijao se veoma intezivno uporedo sa stepenom razvitka sredstava rada i produkcionih odnosa. Kulturni prometni sloj antičkih kaldrma sa pojavom industrijske revolucije, odnosno sa izumom parnog stroja, Evropski prometni krajolik konvergirao je u prostorni raster na kojem se naglo ucrtavala željeznička matrica koja je svojim širenjem udarila gabarite nove Evropske geografije.
Nije suvišno napomenuti da su trenutno u Evropi najaktualnije investicije u željeznice, naglašavajući u tom kontekstu i sve prostore ex Jugoslavije, naravno izuzimajući Bosnu i Hercegovinu. U tom mikrokozmosu svjetova svoju tačkastu teško primjetnu projekciju našla je i Tuzla 1886. godine izgradnjom pruge Doboj-Tuzla. Nikad presahla sjećanja na moje vozarsko studentske dane „hoćemo li na tuzlansko beogradski“, a odlazak na Jadran bez Tuzlaka (ubrzanog) nisam evidentirao u životni kalendar događaja. Ta pruga bila je ulaz ili input ne samo za materijalnu nadgradnju, nego i za strujanje nevidljivog fluida ljudske stvaralačke svijesti.
Ljudska potreba ili nagon za kreacijom na tuzlanskim karbogeno halitskim padinama i dolinama doživjela je punu afirmaciju izgradnjom industrijskih, poslovnih, stambenih i drugih građevina različite društvene namjene. Na tim objektima kao produktu kulturnog fundusa vrijeme i graditelji su ostavljali svoj otisak u stilu, obliku, koloristici i fasadnim pročeljima koja su u sebi skrivala kodirane emocije u razvoj i napredak. Te emocije odgovorni ljudi naših dana zarobljenog uma, zaslijepljeni karijerom, novcem bosanske sirotinje i grabežljivim nagonima u svojim hedonističkim seansama, nisu dekodirali te poruke naših predaka. Ne zato što nisu htjeli, nego zato što ne znaju što je opća kultura, arheologija, lenta povijesti umjetnosti, etnologija, kultura tla i monumenti prirode, i dr.
U neminovnosti historijskog kontinuiteta uvijek su negdje prisutne neprimjećeno kočije apokalipse čekajući svoj zao čas da zasite svoju predatorsku narav. Tako je bilo i u Tuzli krajem krvoločnog dvadesetog vijeka. Ostvarenje Andrićevskog proročanstva „…kad se fukara obogati i zavlada…“ koje nas je zadesilo gore je i od najgoreg nevremena. I bi tako.
Pred invazijom prljavog kapitala novih bogataša i političara poče nestajati opredmećeno kolektivno ljudsko pamćenje i temelji piramide kulturnog i državničkog identiteta Tuzle i Bosne i Hercegovine. Dođe vrijeme zle ljudske rabote kada na mjestima prostornog zločina počeše nicati savremene „favele“ bez zelenih površina, ali na mjestima zelenih površina. Posebna tuga ostati će trajno u kolektivnom historijskom pamćenju urbanistička invazija na dječija igrališta. Akteri Tuzlanskog ljetopisnog nevremena koje neki zovu urbanistima ili arhitektima i njihovi gazde možda ne znaju ili neće da znaju da je glavni uzrok mikroklimatskih (gradskih) olujnih nepogoda antiekološka nebodersko, soliterska faveloidna graditeljska objekcija groteskno unakaženog i dehumaniziranog ljudskog biotopa.
Kulturni slijedeći stratum je fluidno duhovnog karaktera i deskripcijom njegove tragike može se u potpunosti zatvoriti pikturalna komična predstava Tuzla u mraku. Dakako, riječ je o muzičkoj kulturi kao javnoj muzičkoj manifestaciji institucionalnog tipa. Ansamblijsko instrumentalno muziciranje najstariji je oblik kulturnog refleksa čovjeka kakvog poznajemo (stariji je od pozorišta). Ono je pratilo razne ljudske aktivnosti; razne vrste poslova, magijske i vjerske obrede, svečanosti, ratna zbivanja i drugo.
Bilo koja prostorna i administrativna odrednica urbaniziranog i municipijskog značenja bez Gradske muzike (orkestra) ne može biti niti simbolična tačkica u Evropskom civilizacijskom krugu. U empirijskim granicama ljudske normalnosti teško je progutati poraznu činjenicu da u Tuzli ne postoji optimalan sintetski izraz osjećajnosti i duhovnosti za osnivanjem Gradskog orkestra kao institucije kulture. Moj lični stav je da bi ova institucija potpuno opravdala svoju ulogu i budžetska sredstva, za razliku od mnogih drugih.
Oh, kako je tužno gledati obljetnice značajnih događaja iz nacionalne prošlosti gdje sudionici nijemo stoje slušajući stereotipno čitanje isprintanog formata A4 i posmatranje molitvene tišine rijetkih pojedinaca. Uz pleh muziku, nacionalnu himnu, uz neku koračnicu, a mogla bi i „Pokraj rijeke Plive…“, događaj bi imao svoj okvir, a svaki događaj treba imati sliku za pamćenje radi kulture sjećanja koja nas je održala, jer slika bez okvira brzo se zaboravi. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Uvijek rado pročitam kolumnu ovog uvaženog gospodina i podržavam sve njegove kritike gradske (ne)kulture u raznim oblastima koje su bitni za ovaj grad.
Žao mi je što na ove kolumne nema više komentara kompetentnih tuzlaka od akademskog znanja, struke i iskustva.
Pročita li naš gradonačelnik ikada tekst ovog vrsnog intelektualca i poznavatelja oblasti kojom se za života bavio i još se bavi? Taština ili nešto drugo? – pitanje je sad. Očito je da u Gradu nedostaje ovakvih stručnjaka, pa zapšto ih ne uzeti za savjetnike
Zasto ljudi poput gospodina Mije ne vode ovu drzavu.Duboko se priklanjam ideji izmjestanja u brda oko grada dokovo ludilo ne prodje.Genijalan tekst.