Prije tri dana, 12. jula, oko 18,30 sati, prijatelj, rukometaš i džiu-džicu borac, Alen Ramić Bumbi, donio mi je kesu s poklonom.
– Preko moje mame, Velide, ovo su vam poslali Buba i Ivica Nosić iz Štutgarta – rekao je Bumbi, nekada odlični rukometaš Slobode, sjajan momak, veliki šaljivdžija, skorašnji mladoženja.
Popili smo kafu, s nama je bio nekadašnji tuzlanski novinar Saša Burlica, koji se sprema za promociju knjige “Izgubljeni zavičaj” u Sarajevu, a živi u Češkoj.
U “cekeru” trakice za mjerenje šećera u krvi i 50 eura. Ivici je 13. jula rođendan (86), a poručio je:
– Šaljem vam koju kintu da u moje ime popijete piće-dvi, Ekrem Avdić, Derviš Čičko, Vehid Jahić, Nedim Hrustambegović i ti, Miro. I da me se sjetite!
Sat poslije, nazvao sam Bubu Nosić i Iveka, da se zahvalim i, kao obično, upitamo jedni druge za zdravlje.
Stigao je šok…
– Dragi Miro, nisam ti htjela javljati, ide noć, da se ne uzrajavaš…Ivo je umro danas oko 14 sati. Umro je tiho, dostojanstveno, kao što je i živio – kazala je Ivekova supruga Buba.
Bila je nekada medicinska sestra u UKC-u Tuzla. Bila je to i u Štutgartu, otkako su odselili poslije rata, svo vijeme, uz Iveka, zadnjih godina teško oboljelog, ali čovjeka koji se nikada nije predavao. Bila je i još je, nadam se, hrabra i snažna, puna volje za životom, iako je i sama imala zdravstvenih problema.
– Godine stigle, šta da radimo, tako je, kako je – često je znala reći.
Dakle, dan prije 86. rođendana Ivek je otišao u neki drugi, ko zna kakav svijet. Svi se nadamo da je bolji, ali još nam niko to nije potvrdio.
– Mnogo te je volio, često spominjao. Kad bi prošlo nekoliko dana da se nismo čuli telefonom, rekao bi: Zovi Miru, vidi kako je, da ga nazovem. Da čujem šta ima u Tuzli, kako su Ekrem, Čičko, Tuce, da li je neko umro od poznatih. Uvijek je spominjao samo da mi Miro poživi, on će, kada umrem, napisati par rečenica o meni – ispričala je Buba.
Tog dana, pred rođendan, više nije imao snage. Kao da se spremao na put bez povratka. I onda je zatražio “Mirovaču”…
– Zatražio je čašicu rakije koju si mu prije par godina poslao, ispio je do pola. Znaš da on nije baš bio neki ljubitelj rakije, ali katkad bi popio pred ručak, i zato što je tvoja, a dobra. Ubrzo poslije zauvijek je zaspao – Bubina je priča koja mi se još vrti u glavi.
Večer je bila teška. Puno emocija, sjećanja, dogovština, razgovora… Još iz vremena kad sam postao novinar, prije 50 i kusur godina, kao mladi junoša, a jedan od mentora, uz vječnog Tihu Lešića, bio mi je Ivek Nosić, novinar “Vjesnika”, šef tuzlanskog Dopisništva te kuće, u vrijeme kada je objedinjavala “Vjesnik”, VUS, “Večernji list”, “Sportske novosti”,”Arenu”…
Upalio sam tog 12. jula svijeće na terasi, isprintao Ivekovu sliku s “Mirovačom” u rukama. Pisao sam anonsu, da ljudi saznaju za tužnu vijest i odlazak novinarske legende. Oči su pekle, trajalo je sve to…
Bio je član Udruženja novinara Jugoslavije, zatim, Društva novinara BiH i Društva novinara Hrvatske. Poslao sam link vijesti i na adresu HDN-a, objavili su već ujutro, javio mi je Ivica Buljan, glavni urednik.
– Ja nemam u Tuzli više nikoga osim tebe i tri groba na Boriću. Ali, Tuzla živi u meni, otkako sam 1938. godine, kao jednogodišnjak, došao s roditeljima iz Srebrenice. I živjet će dok mene bude – znao je reći Ivek, Ivo, Ivečina, gospodin novinar, kako su ga sve zvali prijatelji i kolege.
I sada ni njega više nema. Otišao je, kaže Buba, tiho, samo je zaspao.
Nedostajat će mnogima. Najviše Bubi, naravno, životnoj saputnici punih 40 godina i sinu Dejanu i njegovoj Stefani i, na kraju, ljubimici, unuci Antoniji. Koja mu je bila nova, najveća životna radost.
Nedostajat će i meni, ono njegovo: “Druže moj, kako si mi? Šta ima u Tuzli?” I još bezbroj pitanja o brojnim temama koje su ga zanimale, do posljednjeg daha. Gledao je sve tv dnevnike, i njemačke, hrvatske, bosanske, srbijanske i “naoštren” informacijama želio je s nekim podijeliti mišljenja, izreči kritiku…
Teško je preživljavo odlazak bliskih mu osoba, članova obitelji, kolega, intimusa. Bio je senbzibilna, ali zahtjevna osoba. To, uostalom, znaju najbolje njegovi najbliži. To sada već nije bitno.
Otišao je veliki novinar, dobar reporter, nosilac brojnih priznanja i nagrada. Među ostalim i Oktobarske nagrade Tuzle. Jednu zahvalnicu je posebno isticao, i uramljenu držao na zidu stana.
Nakon zemljotresa u Banjoj Luci 1969. godine, organizovao je dolazao u Tuzlu stotinjak banjalučkih srednjoškolaca i nastavnika, kako bi nastavili obrazovanje, jer su im škole u toj prirodnoj kataklizmi sravnjene sa zemljom.
Banjalučke vlasti su mu, uz potpis tadašnjeg gradonačelnika Živka Babića, oktobra 1970. godine, dodijelile Zahvalnicu “u znak trajne zahvalnosti za svu brigu i pažnju koja je djeci i nastavnicima banjalučkih škola ukazana tokom boravka u Tuzli, nakon razornog zemljootresa 26. i 27. oktobra 1969. godine, do kraja 1970. godine“.
Ivica Nosić bit će sahranjen u Štutgartu, tamo gdje mu je ostala obitelj. U četvrtak, 20. jula 2023. godine, u 12 sati.
Adio prijatelju, Ivek. (Miro Petrović)