Moždana smrt UKC Tuzla i eutanazija FK “Slobode”

Poprilično je tragična koincidencija eskaliranja kadrovsko-direktorske bljutave trakavice na UKC-u Tuzla, kao samo jednog iz hrpe ozbiljnih indikatora dramatičnog organskog organizacijskog slamanja ove nekad elitne zdravstvene institucije. I primitivnog menadžersko-pijačarskog deklasiranja FK „Slobode“, tog tradicijskog sportskog ponosa Grada podno linčice, pa i dosta šire od toga, do ponižavajuće razine poluseoske „šabanije“.

Konkretno, može se konstatirati da postoje i ozbiljne dodirne uzročno-posljedične tačke ova dva naoko udaljena entiteta, iako se ovdje radi o potpuno različitim djelatnim univerzumima, onom fundamentalno medicinskom, po pitanju sigurnosti javnog zdravlja i na drugoj strani sportskom, sada već dijelom propulzivne industrije sporta, posebno nogometne.

U stvari, radi se o licu i naličju jednog te istog uludo proćerdanog „historijskog novčića“ u teškoj postratnoj epohi Tuzlanskog kraja i o nedoraslim infantilnim instant-protagonistima rasula pravih vrijednosti, koji su praksom svog hohštaplerskog šlamperaja postali školskim primjerom neuspjeha šire, gotovo polamilionske, društveno-političke zajednice. Razvojno-komparativnom mjerljivom usporedbom sa sopstvenim okruženjem, može se već ozbiljno govoriti o dvodekadno bespovratno propuštenim prilikama i posljedično padom prema trendovima dekadentnog razvojnog zaostajanja, posebno urbane Tuzle.

Svakako da se ovdje radi o dugogodišnje promašenim politikama i fatalnom nerazumijevanju banalnosti odnosa „baze i nadgradnje“ i prihvatanja kratkovide logike „basnolikog cvrčka“ o bavljenju striktno rastrošnim bahanalijama rashodovne strane budžeta, zaboravljajući da će neminovno doći i fiskalna zima, te da se od neposijanih njiva ne može očekivati niti solidna „otava“.

E, ta zimska mećava nepostojanja proizvodnog sektora, dramatičnog obima u Tuzli, i novih radnih mjesta, i posljedično nedostatka njegove produkcije „akumuliranja viška vrijednosti“, gurnula je već odavno desetine i desetine hiljada mladih ljudi da se bespovratno otisnu put Zapada „trbuhom za kruhom“. I na taj način strategijski proizvodeći i potpuno nezaustavljivi natalitetni domaći smak svijeta. Jednostavno, i bez obzira na prazni ideološki obrazac, troši se neuporedivo više od onog što se zaradi i ima, na potpuno neefikasan birokratozirani preglomazni javni sektor. Sektor koji se nezaustavljivo i beskrajnom spiralom propasti sumanuto samoreplicira poražavajuće negativnom kadrovskom nepotističkom selekcijom. Dakle, tuzlanski poslovni sektor nema stvarni obim profitnog kapaciteta da bi se bavio i „Slobodom“: zabavili su se o sebi.

Javna sportska i opšte urbano-kulturološka blamaža sa FK „Slobodom“ i njenim rezultatskim provincijaliziranjem, samo je vrh ledenog brijega i krunski dokaz ponižavajuće kvalitativne razine tradicijskog sportskog „statusnog simbola“ Grada i njegove evidentne vladalačke nesposobnosti da razluči šta je politika sporta, a šta sport u raljama politike. One neuspješne, posebno.

FK „Sloboda“ i njeno uže i šire upravljačko poslovno-organizacijsko okruženje, već gotovo dvadesetak godina, ponajmanje su ključno sportski utemeljeni organizam. Predominantno su sitna moneta za izborno-sezonsko interesno podkusurivanje novobogataškog građevinskog lobija i  sasvim privatnih parapolitičkih interesa gradskih moćnika, putem omogućavanja privilegiranog pristupa elitnom gradskom građevinskom zemljištu, onih „odabranih-sve-po-zakonu“.

I, gle čuda, gotovo u pravilu sve do sada, redom su gradski najneimari postajali „Slobodini“ predsjednički oberzaljubljenici lafo-odriješene kese. Ali, sve dok ne bi dovršili svoje privatne građevinsko-investicijske cikluse, kada bi „ljubav prema tuzlanskoj svetinji“ ekspresno kopnila. Kao što bi to Seve(rina)-nacionale rezignirano fatalistički konstatirala: „Mala je dala“. Uzalud, valjda.

Ali, išlo se dalje „snagom kontiunuiteta“, te se ponovo doguralo do početka kraja ili obrnuto, ali i do slavne „Prve Federalne lige“ i analogno do licitiranja najnovijeg „Slobodinog“ spasitelja „o javnom trošku“, kao i uvijek do sada. Hvala Ti Bože da još uvijek ima dovoljno ponajboljih građevinskih parcela na najužem dijelu Grada, a sve drugo je neuporedivo manje važno od „Slobode“, svetinje naše.

Naravno da će dušmani i neprijatelji slobodarske ljevičarske Tuzle reći da su i izbori slijedeće Gospodnje godine, te da je to idealan vakat da se zasjedne na čelo „Prve Federalne“ i da se suvereno i pobjednički samouvjereno vrati naša „svetinja“ u Premijer ligu „Gradskog vijeća“.

Naravno, na čelu sa najuspješnijim našim Gradonačelnikom među piscima i najboljim piscem među gradonačelnicima u historiji ovog Grada, što Tuzlaci najozbiljnije očekuju. Bez Njega sve je pusto, tužno i gubitnički depresivno.

Kako On otojč ode u Sarajevo da odsudno pripomogne i Državi „tuzlanskim načinom“, ovaj notorni Zijo & Co. ekspresno razjebaše sve što čovjek teškom mukom i odricanjem cjeloživotno izgradi i napravi.

Tuzla čeka, nada se, a to ponajbolje čini i zna. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)