Kontinuitet autodestruktivne domaće postratne političke stvarnosti koju proživljavamo, ponajviše naliči nekom nadrealno diktiranom prokletstvu „neodoljivog“ kaskadnog propadanja matricom „sa zla nagore“. I već odavno se teško baviti bilo kakvim alatima racionalnog „razumijevanja“ tog društvenog stanja, koje je u potpuno socijalnom neredu i moralnom rasulu promoviranja negativnih vrijednosti kao poželjnog uzora.
Čini se da je naše cijelo društvo postalo samo jedan od bjelosvjetskih monstruoznih primjera srljanja prema kolektivnom nacionalnom suicidu uzrokovanog fatalnom nemogućnošću političke promocije stvarnih meritokratskih elita, na uštrb kadrovski premoćne tiranije vladalačkih protagonista neodoljive logike „lukavosti glupaka“. Nema sumnje da smo posljedično kao svedruštveno-politička zajednica kreteniziranjem (anti)demokracije do njenog besmisla, izgradili raritetni egzemplar paradoksalnog ustrojstva zlehudog „kraljevstva-budala-samo-da-ne-puca“.
Mi smo zaista zemlja u kojoj se bukvalno „stvarnost raspada na činjenice“ i to one elementarne i iz kojih je gotovo nemoguće dogledati njenu benignu suštinu ljudskosti i banalnost nečega što se može nazvati običnim „normalnim životom“ podnošljive kolektivne socijalne sigurnosti.
Svakako da je potencijalno nazlokobniji proces po formalnu državnu konstitutivnost dramatičan opseg i rast hronične političke apatije biračkog tijela, tj. sasvim običnog osiromašenog svijeta, koji je posljedično time proporcionalno proizveo potpuno dekadentnu, neinventivnu i polupismenu paralitičarsku višegeneracijsku klasu beskorisnih i krajnje oportunih političkih bogataških skorojevića. I oni već jesu odavno „spremni svojim punim kapacitetom“, u to nema sumnje, da bukvalno idu do konačnog džehenemskog disolucijskog kraja „ovo malo Bosne“, naravno, pobjeđujući na izborima kao kolektivnom konačnom besmislu naših života.
Političke ideološke različitosti u bošnjačkom kulturnom krugu, kao sukus stranačkih borbi suprotstavljenih razvojnih društveno-socijalnih koncepcija boljitka, gotovo da su postale potpuno marginalne trivijalnosti, otvoreno pretvarajući različite partijske hijerarhijske strukture u paravjerske pričuvne rezervoare „monoetničkih ljudskih resursa“. Izborni rezultati su postali mjera vazalne lojalnosti političkih čelnika spram milosti vjerskog poglavara i njemu povjerenog apsolutnog diskrecijskog prava da arbitrira u javnom prostoru, određujući razinu nadetničke, analogno vjerske, pravovjernosti državi i državnim interesima.
Dakle, konsekventno, suština sekularnosti politike i njenog pretpostavljenog kompromiserstva kao „umijeća mogućeg“ realiziranja zajedničkog javnog interesa, indirektno, a neprirodno, strmoglavljena je u okvire religijskih kanona bezuslovnog vjerovanja ontološkom božanskom autoritetu iliti prikrivenom tumaču Njegove volje. Naravno, samo formalno to nije tako, ali u aktuelnom nepredvidljivom domaćem političkom kontekstu, bavljenje fantomima formalnosti, više je od bavljenja bahanalijama ordinarne gluposti.
Vjerovatno će se, prije ili kasnije, pokazati nemjerljiva ogromnost pogubnosti za najširu društvenu zajednicu, što god to bilo, karijerističko kapitulantstvo partijskih korumpiranih vrhuški spram vjerskog establišmenta, koji se pretvorio u „bezgrešnog“ vrhunskog nadpolitičkog nedodirljivog Suverena naših sudbina. Čini se da više niko ozbiljan ne osporava predominantno difuzno narastanje i programirano urastanje uleme u sve krucijalne političke pore društva, pretvarajući ga u pseudomodernistički teokratsko-sekularni hibrid u BiH, bez presedana. I bez obećavajuće budućnosti. Barem tako govore europska i druga iskustva širom ovog vidljivog svijeta oko nas.
Valjda je to neki postmodernistički bosanski paradruštveni Levijatan ante portas.
Uostalom, domaća neuvjerljiva kakofonija socijalne rezonancije egoizma politikantskih pragmatičnih postulata realnog života i svima obećanih salavata „konačne praznine ništavila“, teško da će u konačnici biti nafakali. Za bilo koga.
Ali, neka „događaji imaju konačnu riječ“: ko živ, ko mrtav. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)