Mijo Franković: Realitet ili metafizika naslijeđa

Velike kulture i  historijske civilizacije kao  simbiotski saputnici nisu nikakav dar neba niti pojave izvan vremensko prostorne stvarnosti. Nikakvi historijski usudi niti socijalne pukotine i revolucije kada se carstva mijenjaju nisu im mogle uništiti senzibilitet estetike društvene i materijalne reprodukcije. Njime su nepogriješivo i po cijenu žrtava znale selektirati materijaliziranu i duhovnu baštinu, identificirajući se sa njima utiskujući u njihove teksture svoje pamćenje i emocije. To je ujedno najuzvišeniji dug prema potomstvu i svekolikoj  kulturološkoj, nacionalnoj  i državotvornoj piramidi kao jedinom autohtonom i relevantnom svjedočanstvu i  neoborivom dokazu o cjelovitom kulturnom habitusu jednog naroda.

Ovo je kratki  hvalospjevni uvod  u problemski dio ovoga kazivanja, da bi metodski uvjerljivo ušli u  našu aktuelnu stvarnost. Čovjek se zapita odakle političkim upravljačima taj animalistički nagon rušenja Bosansko-hercegovačke  temeljne tekovine jednog naroda, njegove baštine kao dokaza o njegovoj historiji, njegovim mijenama, borbama i stremnjenjima, ukratko o njegovoj kolektivnoj memoriji. Ulančana pogibelj  našega vremena  za svoje egoistično hedonističke interese oligarhija raznih provinijencija, nesmetano igra svoj  razuzdani pir čijim muzikantima narod  Bosne i Hercegovine plaća onim  što je najvrijednije i najsvetije, materijalno i nematerijalno naslijeđe. Na meti  kreatorskih danguba, falsifikatora neobnovljivih resursa, kao  i   onih vandala sa diplomama, (ko zna kakvim), na meti su  spomenici kulture svih epoha i stilova, ambijentalne cjeline i sklopovi, kao i mnogobrojno tehnološko i industrijsko graditeljsko naslijeđe.

Dok se u mnogim prostorima ex Jugoslavije već odavno provodi evidencija, valorizacija i  aktivna zaštita socrealističkog  graditeljskog naslijeđa, Tuzla ruši kulturne vrijednosti koje nije imao ostatak ex Jugoslavije: „Bristol“ i „Stara Općina“. Ostale zločine neću navoditi jer ne bi realno ilustrovale ovaj tekst. U nekom kulturnom pregledu pročitah: „Hala 1 Sajmišta“, stavlja se pod aktivnu zakonsku zaštitu.  Teško je povjerovat u ove ekstreme ljudske pragmatike.

Još nisam nigdje čuo ni pročitao da je u BiH  evidentiran i jedan objekt iz perioda ex Jugoslavije, iz  njezinog graditeljskog i društvenog stvaralaštva u čijem je središtu uvijek bila čvrsta vertikala socijalne pravde, sigurnosti i društvenog standarda za ostvarivanje životnih ciljeva svih ljudi.

U davno zaboravljenom istraživačkom medijskom stilu  početi ću storiju  o  objektu „Sodaso“.  Taj  višaspratni objekt administrativne namjene soliternog tipa, kameno sedefaste fasadne teksture je spomenik socrealističkog i sockonstruktivističkog graditeljstva. To je sjedište jednog od  pionirskih načina sistematizovanja u tokove moderne tržišne ekonomije holding modelom organizacije.  Njezin autor je u sebi imao i malo „Ist  Riverskog“ virusa. Mirna, elegantna svojim gabaritnim vizurama, srazmjerna i vizuelno pikturalna u omjeru svojih otvorenih i zatvorenih površina, u simetričnom slijedu koji odaje atraktivnost markacije prostora od vremena nastanka sredinom sedme decenije prošlog stoljeća. U ambijentalnom kontekstu ona je fokus prostorne orjentacije i prepoznatljivosti traženja i  orjentacije u prostoru. Vrijeme nastanka, društveno historijska uloga, proporcionalnost, geometrizirana mirnoća i elegancija daju joj nesumnjivi status graditeljskog artefakta.

Simbolične površine interpoliranog drveća u formi skvera i  manjeg uličnog zelenila ispred objekta povezuju  u nastavku jednorednu blokovsku aleju divljeg kestena, uprizorujući atraktivan međuodnos objekta i vertikalnog gigantizma okolnih stambenih struktura.

Tektonika njezinog postojanja je posljedica izgubljenog dostojanstva političkih struktura, a to dostojanstvo je imperativ ljudskih života. Možda motivirani nekim metafizičkim nagnućima politički rekvizicionari objekta namjeravaju njezinu rekonstrukciju, a ja očekujem i  restauraciju jer je to biljeg našeg vremena. Vođen ličnom impresijom ili skromnim laicizmom očekujem zaštitu izvornosti ovoga  graditeljskog dobra. To treba da protokoliše Elaborat zaštite naslijeđa kao sastavni dio Izvedbenog projekta. Ne sumnjam u primjenu temeljnih načela da svi dograđeni dijelovi (visinski i horizontalni) i sklopovi moraju biti izvedeni  konstruktivno i po  vrstama materijala u kontrastnom stilu. Time bi se naglasila i sačuvala autentičnost postojećeg objekta, a istovremeno prezentirala slika novih struktura našeg savremenog perioda. Unutrašnji prostor naravno podložan je adaptacijama i preinakama za nove praktične svrhe što ne decimira njezin spomenički značaj.

Krunski dio restauracije objekta „Soda So“ činilo bi obnovu  zidnog crteža (murala) u ulaznom holu, kao i postavljanje epigrafa  sa  dokumntarnom slikom objekta: datacija, namjena, sjedište rukovodnih struktura, značaj  Holdinga u privredi BiH, značajni događaji  i ljudi, historijsko-politički značaj  i njegova uloga. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *