Nakon čitanja saopćenja (Koordinacija hrvatskih udruga o Spomen obilježju na Slanoj Banji – op.red.) refleksnim prizivom moje u prvom redu profesionalne i ljudske savjesti, kao dugogodišnji djelatnik i aktivista na promoviranju temeljne ljudske i civilizacijske osobine koja se zove kultura sjećanja, kao i njenom trajnom objektiviziranju putem spomen obilježavanja povjesnih događaja iz prošlosti BiH, ne mogu ostati ravnodušan.
U međunarodnoj legislativi i praksi obilježavanje povijesnih slojeva i događaja je univerzalna i obavezna praksa kao dug recentih pokoljenja u izgradnji nacionalne (državne) identitetske piramide autentičnošću događaja i podataka. Izvjesne povjesne različitosti u nekim raskrižjima naše prošlosti ne mogu biti regresija domoljublja jednog naroda prema BiH; za suvremenu historiografiju one samo mogu biti kulturološko identitetsko bogatstvo.
U punoj namjeri svoje dobronamjernosti, ovaj pokušaj spomeničkog kulturocida ne mogu drugčije nazvati nego nepromišljen i infantilan čin etno većinske strukture koja koristi započeti proces desekularizacije javnog (univerzalnog) prostora BiH putem radikalnih, nacionalno i religiozno ostrašćenih pojedinaca i skupina sa različitih nivoa društvene i političke nadgradnje.
Dragi prijatelji i suborci Armije BiH u vremenu domovinskog rata (1991-1995) zahvaljujući vašoj suradnji i teško održivom obliku ratne empatije na većinskim etno prostorima HVO-a nije nijedna obitelj protjerana iz svoga doma, niti je ijedna kuća izgorjela, a to je najveći spomenik kolektivnog pamćenja svih naroda Tuzlanskog kraja.
Udruge HVO-a samo traže najmanji ponder simboličnosti postojanja i trajanja jednog naroda. Teško bi bilo prihvatiti ekstreman pristup ili jednoumnu koncepciju zajedničke nam svetinje spomen obilježja na dane kada samo svi mi imali samo jednu obalu – mir. Zar ovim činom degutantnosti u čijem mulju se svi pomalo davimo degradirati zajednički prostor, zajedničku prošlost, historiju, porijeklo, tradiciju, običajanost svakodnevice i neizbrisivost povjesnog pamćenja u ratu i miru.
Spomen obilježja koja autentično simbolički prezentiraju jedan narod su estetika našeg životnog krajolika, ukras prostora i grandiozno monumantalna poruka budućim generacijama o humanističko biotopskom integritetu ovih prostora. (Piše: Mijo Franković, kolumnista)
Još jednom, bravo gospodine Frankoviću!
Meni, kao borcu Armije BiH (‘92-95), bila je čast i ponos što su mi suborci bili i pripadnici 115. brigade Zrinski. Zajedno smo dijelili linije odbrane od Majevice, preko Gradačca, pa sve do Posavine. To je fakat, činjenica, istina. Dobro se sjećam početka godine, tog jutra hladne devedeset treće, na posavskom ratištu smijenila nas je jedinica “115-te”. Samo tog dana, tog prehladnog jutra, za ovu našu Bosnu i Hercegovinu, svoj život je dalo petorica pripadnika te Slavne brigade. Onaj ko je naumio da na spomen obilježje ne stavi i pripadnike tog dijela Oružanih snaga BiH, neka prvo taj potez duboko objasni sebi, nama, pa na kraju obiteljima tih 5 heroja.
I ne samo njih…
Puna podrška gosp. Miji i mojim suborcima koji su Bosnu branili kada je to trebalo.
Rahmet ili spokoj duši svim palim borcima Armije BiH i svim vojacima HVO koji su dali život za odbranu svoje domovine Bosne i Hercegovine.
Puna podrška uvaženom gospodinu Frankoviću.
I ja sam bio pripadnik jedine legalne oružane sile RBiH, ARBiH. Ta “postrojba” je “ratovala” 1 godinu, a najpoznatija je po švercu robom i ljudima na području Drijenče. Manite se romantiziranja prošlosti. Znamo mi šta je bilo hvo.