Imam podosta godina. U mektebu sam učio kod Kasim efe. Ibrišimovića u rodnim Ratkovićima, na šta sam ponosan. Kasim ef. je nakon nekoliko godina otišao u Sarajevo i postao imam Begove džamije gdje je dočekao penziju, a zamijenio ga je Kjamil ef. Silajdžić, otac dr. Harisa Silajdžića, jednog od najvećih u modernoj političkoj istoriji Bošnjaka i cijelog naroda Bosne i Hercegovine.
Kao pitomac Škole rezervnih oficira Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane u Zadru, u slobodno vrijeme sam odazio na Filozofski fakultet gdje je predavao, iz Bosne i Hercegovine od strane staljinista istjerani prof. dr. Esad Ćimić, jedan od najvećih evropskih imena sociologije religije.
Čitajući i slušajući prof. dr. Ćimića, razumio sam njegov stav o religiji uopće. Dakle, imamo istinske vjernike, ali nisu religiozni u smislu da dnevno ne padaju na sedždu ili pred oltar. Vjerska organizacija ima svoju organizacionu strukturu koja raspolaže pravom organizacije vjerskog života i finansijama, dakle ona čini poseban holding! Pored vjernika, imaju i munafici-nevjernici, lošim djelima obilježeni, ali su religiozni-redovno ili češće od drugih ti munafici, a oni su najveći grješnici, padaju na sedždu ili pred oltar. Da se vide! Oni misle da će se time iskupiti za svoja loša djela i ponašanja, za grijehe. Međutim, oni žive u zabludi misleći da je Svevišnji potkupljiv! Vjera uči da Svevišnji sve vidi, sve čuje i sve zna.
U islamu, za razliku od kršćanstva, nema posrednika između Svevišnjeg i čovjeka. Dakle, samo Svevišnji zna ko je dobar, ko manje dobar ili loš čovjek. Pred Svevišnjim, časni Kur'an kaže, svi ljudi su isti.
Ovaj ne baš zabavan početak teksta je bio neophodan za razumijevanje odnosa između vjerskih i političkih organizacija. I, države! Naravno, vjerske organizacije imaju pravo da iznose svoja mišljenja o stanju duha, stanju vrijednosti, poštivanju moralnih načela u društvu. Imaju pravo i obavezu da se brinu o stanju duha svog stada.
U bosansko-hercegovačkom društvu i državi nominalno i pravno, religija je odvojena od drštva. De jure, imamo sekularnu državu! De fakto, islamska, katolička i pravoslavna zajednica su duboko involvirane u političke društvene procese i skoro da su kolektivni članovi tri vodeće nacionalne stranke kao najveći katalizatori u procesu formiranja javnog, a posebno političkog mnijenja! Ove činjenice su poznate i senatu i narodu! No, ide se i korak dalje u političkoj angažiranosti vjerskih organizacija, holdinga. Ali, pri tome se, nehotično nikako već sasvim svjesno, ide i na rušenju osnovnih načela religije.
Kad katolička crkva podržava HDZ, a ne podržava druge hrvatske stranke i katolike iz građanskih stranaka, onda ona veli da su pred Bogom katolici nejednaki. Jedni su bolji od drugih. Isti je slučaj i sa pravoslavnom crkvom i islamskom zajednicom. Ova zadnja je otišla i korak bliže politici, a korak dalje od islama! Najnoviji i najbrutalniji je politička halabuka oko prijevremenih izbora za gradonačelnika Tuzle.
Jedan broj tuzlanskih imama se tokom klanjanja akšama, jacije ili džume, ne samo išaretom već javno izjašnjavao za podršku dr Zijadu Lugaviću, članu SDP i funkcioneru Islamske zajednice Tuzla, da u slijedeće dvije godine mandata bude gradonačelnik. Zamislite taj jad i bijedu, da tuzlanska SDA nema kandidata za gradonačelnika! Zato će politički mazohizam pokazati glasajući za Lugavića, kandidata SDP čiji predsjednik, Nermin Nikšić, smatra SDA kao neku vrstu kuge!
Da li su imami napravili grijeh i od šest kandidata, a svi su muslimani, odredili da je Lugavić najbolji čovjek i najbolji musliman? Da li su oni postali posrednici između Alaha i čovjeka? Jesu li to pred njima na ispovijedi bili Mirnes Ajanović, Zijad Lugavić, Almir Arnaut, Halid Žigić, Omer Berbić i Derviš Čičko? Da su bili, onda bi shvatili da samo mladi Omer Berbić i Derviš Čičko imaju moralnu, obrazovnu i političku legitimaciju da obavljaju dužnost gradonačelnika Tuzle u sljedeće dvije godine. Međutim, oni nemaju novac, kupljene medije, gradske resurse, imame, SDA i SDP.
Dakle, u gradu koji ima 30.000 stanovnika manje nego 1991. godine, gradu razorenih resursa, srušenog realnog sektora, gradu u kojem caruju građevinska mafija, gradu čija javna uprava ne leži u zatvoru za stotine miliona pokradenih narodnih para, jer ima podršku u tužilaštvu; gradu koji je jednoj slovenačkoj firmi dao besplatno 11,5 dunuma najboljeg zemljišta u centru grada ili 32 hektara drugoj slovenačkoj firmi za svega 1,5 miliona KM, gradu koji je poskidao više od 50 tabli sa imenima boraca NOR-a, narodnih heroja i brigada, u gradu iz kojeg svakog jutra hiljade ljudi putuje na posao u Živinice, Lukavac, Kalesiju, Srebrenik, Brčko i Gradačac, gradu koji je srozao kulturu i sport, u gradu iz kojeg je otišla mladost, nakon izbora će biti sve isto. I gore! Kontinuitet politike neuspjeha će biti jači i brži.
Dakle, Tuzla neće dati šansu mladom Berbiću i iskusnom Čičku. Neće dati sebi! (Piše: Ekrem AVDIĆ, novinar i društveno-politički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Postovani gosp. Avdicu,
Redovno citam vase tekstove i uglavnom se slazem sa vama. Medjutim, narod glasa mehanicki i po stavu licnog interesa, odnosno uhljebljenog glasackog tijela. Moram to narodski objasnit; stisnu d… da im niko ne metne. A kada metnu onda opet stisnu da ne vadi. Jer suti, kao moze bit gore. Pa dobro je i vako.