Knjiga priča “Izgubljeni zavičaj” novinara Saše Burlice, izašla je prošlog petka iz rotacije tuzlanske štamparije OFF -SET.
Knjiga lijepih priča o Vlasenici i ljudima og grada, štampana je u 500 primjeraka, a uskoro će se znati datumi i mjesto promocije knjige. Za sada je sigurno da će promocija biti u Tuzli, gdje je Burlica dugo radio kao vrlo angažirani novinar “Večernjih novina”, te u rodnoj Vlasenici.
– Zahvaljujem kolegi Fatmiru Alispahiću, iinače uredniku knjige na kompletnom angažmanu, a istovremeno pružam i stišćem ruku mnogima, koji su, svako na svoj način, pomogli štampanje “Izgubljenog zavičaja”: Berta Altarac (bivša profesorica), Hamo Brkić (moj prijatelj), Kemo Pajko, Husein Babić (školski i vanškolski prijatelji), Alma Brizić (koleginica, koja bi uspjela u svakom poslu), Selma Ahmad (lektor), Vuk Kovačević (tehnički urednik knjige i više od kuma), Goran Mišić (kolumnista i jedan od recenzenata knjige), Đorđe Džo Drakulić (mladjani i talentovani ilustrator), te mnogi drugi koje nisam spomenuo, jer bi spisak zaista bio predugačak.
Za koji dan obavijestiću sve zainteresovane o načinu na koji mogu doći do knjige “Izgubljeni zavičaj”, bilo gdje da se nalaze. Jer, ne postoji ništa uže od ovog širokog svijeta, pa zašto i knjiga ne bi stigla na svaku adresu. Pa, do čitanja i vidjenja – napisao je Burlica ovom prilikom na svom FB profilu.
U nastavku donosimo recenzije
Goran Mišić: Kad novinarstvo postaje literatura
Svako ko se ikad latio pera u Bosni suočio se i sa starom istinom da je baš u toj nevelikoj zemlji u srcu Balkana pripovijedanje bilo i ostalo jedan od najtežih poslova. Jer, u Bosni, bezbeli i u njenom dijelu što se Hercegovinom zove, oduvijek, bukvalno svi pripovijedaju, a usmena se predanja od malih nogu prenose s koljena na koljeno.
Zato su i najbolje priče, pripovijetke, bajke, reportaže ili putopisi odvajkada nastajale i njegovane baš na tom prelijepom mjestu gdje se miješaju topli vjetrovi i mirisi Mediterana sa oštrim sjevercem ili strujanjima sa zapada ili istoka.
S ovom se jednostavnom istinom prilično davno susreo i novinar Saša Burlica, prvi dugogodišnji ekskluzivac sarajevskih „Večernjih novina“ i autor najčitanijih storija po predratnim bosanskim i jugoslovenskim lifemagazinima, koji već skoro tri decenije živi u češkom egzilu, nažalost, daleko i od novinarstva i od svog istočnobosanskog zavičaja.
Otišao je iz Tuzle i rodne Vlasenice kao i mnogi drugi, usred posljednjeg rata, „trbuhom za kruhom“ i poput hiljada drugih Bosanaca i Hercegovaca ispotiha tugovao za tim čarobnim svijetom dobrih ljudi čije su sudbine prečesto presijecali interesi velikih svjetskih sila.
Burlicu nikad nije napustila strast za pisanjem koja se godinama samo pojačavala. Sve do trenutka kada je došao na neobičnu ideju da ponovo počne ispisivati, ovaj put na društvenim mrežama, samo za prijatelje, nove priče o ljudima i događajima iz starih vremena, pazeći da zanimljivost ostane jedan od osnovnih kriterijuma izbora tema.
Potom je stigao i do ideje da izbor najboljih priča „ukoriči“ u knjigu koju upravo držite u rukama i siguran sam da će je mnogi sa velikim zadovoljstvom nakon čitanja držati na vidnom mjestu u vitrini iz više razloga.
Nije to rijedak novinarski običaj, pogotovo onih darovitijih, koji prije ili kasnije pređu tu nevidljivu granicu između novinarstva i literature i manje ili više svjesno postanu pisci i malo po malo odmaknu od novinarstva. U Sašinom slučaju radi se o vješto sklopljenom opusu nastalom u razmaku od više decenija, što knjigu čini zaista raritetnom. Što je još važnije, ova knjiga nije nastala da bi završila samo na policama zavičajne biblioteke, niti ima pretenzije dosegnuti „Nekrolog jednoj čaršiji“ nenadmašnog Zulfikara Zuke Džumhura. Niti je Zuko pisao samo o svom Konjicu, niti je Saša imao namjeru ispisivati zanimljivosti iz Vlasenice ili neke druge istočnobosanske čaršije ili varoši.
Usuđujem se uporediti ova dva djela jer, sviđalo se to nekome ili ne, i „Zavičaj“, kao i „Nekrolog“ uistinu jesu paradigma one jedine moguće, istinske Bosne „koje će vazda biti, dok će sve ostalo proći“. Govorim o književnom, dakle umjetničkom diskursu koji zaiskri iz ponekad nježnog, a ponekad snažnog susreta Sašinog novinarskog i spisateljskog pera. To jesu u biti novinske priče, ali su, pogotovo neke od njih, reportažete koje su postale pravcate pripovjetke.
Svoje je uratke Saša Burlica podijelo na pet dijelova, što nimalo ne smeta da se ova knjiga može doživjeti i kao savremeni roman koji nema zajedničku fabulu niti likove, nego je naprosto jedna neuporediva galerija likova koji svi skupa svjedoče da je zajednički život ljudi različitih vjera i nacija ne samo moguć nego i više nego poželjan.
Burlicu krasi čista i precizna rečenica, svedena skoro na faktografsku sliku. Njegovi junaci nisu izmišljeni likovi. Oni su stvarni. Pojavljuju se sa potpuno autentičnim imenima i sudbinama, uključujući i sve toponime koji se u pričama spominju. Skoro kao u dokumentarnom filmu, pa je samim tim značaj knjige i veći jer je riječ o rijetkom svjedočanstvu ljepote življenja u cijeloj tuzlanskoj nahiji ili srezu, kako se nekad govorilo, a danas Tuzlanskom kantonu i skoro cijelom Birču koji danas pripada bh. entitetu Republika Srpska.
Iz mnogih priča vrca i živopisni bosanski govor kao još jedna vrijednost djela:
„…Srebrenicom se zaorilo samo što smo pomenuli ime Vahida Čivića:
– Eheeej, Vahide, došli novinari!; ‘Oće da pišu o tebi i tvojim zajebancijama…
Potom tišina od nekoliko sekundi, pa s vrha brda, u gotovo strogom centru Srebrenice, stiže odgovor:
– Pošlji hin putem, pokaži kud će ljudi, blentovino jedna…“
Burlica se u zavičaj, odnosno Bosnu, vratio knjigom. Ono što je on pisao i zapisivao, te predugo nosio u sebi, liči na emocije hiljada onih koji su silom ili milom pronašli svoje nove zavičaje po Evropama, Amerikama ili Australijama. Kao i sam autor mnogi se najvjerovatnije nikad neće vratiti u svoje stare zavičaje koje će nositi u svojima dušama, a u pričama Saše Burlice zauvijek. (Goran MIŠIĆ, kolumnista, Beograd)
***
Fatmir Alispahić: Ova knjiga je most dobrote od jučer ka sutra
Kad bi se pisala povijest bh. novinarstva osamdesetih godina, jedno od najvažnijih imena bilo bi ime Saše Burlice. Kroz njegovu „olimpiju“ prošle su bezmalo sve najvažnije afere i događaji tih godina. Dokaz tome su i nekolike godišnje novinarske nagrade koje je dobio Saša Burlica, kao dopisnik i urednik sarajevskih „Večernjih novina“, čiji je tiraž sezao do nevjerovatnih 150.000 primjeraka. Saša Burlica je bio kapiten, što bi se danas reklo hit-mejker, ove najtiražnije novine u povijesti štampanih medija u BiH. Iako je sa radnim mjestom bio stacioniran u Tuzli, kao šef Dopisništva „VN“, u sarajevskoj redakciji su znali da im je on najpouzdaniji igrač, da s njim nema promašaja. Zato su ga slali na danas gotovo nezamislive novinarske zadatke, kakav je onaj da sa lica mjesta, iz centra jedne YU afere, mjesec dana pravi feljton dan-za-dan. A gdje su tek one teme koje je znao sa laserskim novinarskim instinktom iščačkati Saša Burlica, a zbog kojih bi broj „planuo“ do podne, da ga više nisi mogao naći na kiosku.
Ne radi se tu samo o „Večernjim novnama“! Prije toga Saša Burlica je, kao student, saradjivao sa glasovitom, beogradskom „Ekspres politikom“, također novinom koja se bazirala na kratkim formama i šarolikim informacijama. Saša Burlica je sarađivao sa najvažnijim jugoslovenskim časopisima, od sarajevskih revija „Svijet“, „Una“ i „San“, pa do beogradske „Ilustrovane politike“, „Revije 92“, i drugih. Rijetko je koji novinar iz BiH, kao Saša Burlica, sarađivao osamdesetih godina sa toliko listova, revija i časopisa na prostoru bivše Jugoslavije.
Na žalost, naša stvarnost uvijek kaska za poviješću, pa tako i ovakvi novinarski bardovi ostaju izvan stručne valorizacije, iako bi opus Saše Burlice bio vrijedan za časove prakse na katedrama žurnalistike. Na pitanje, šta je to kompletan novinar? – odgovor bi se upravo mogao naći u opusu Saše Burlice. On ima gard koji ovoj profesiji daje dignitet, on ima detektor za temu koja je društveno relevantna, a na tržištu konkurentna, on zna osjetiti etički i moralni senzibilitet teme, i detalja, kako bi kod čitaoca probudio učešće u problemu, on vlada prostorom teksta, kao vrhunski majstor kratke forme, u kojoj daje ono najbitnije… On je neprevaziđeni majstor naslova! Samo bi se o naslovima Saše Burlice dao održati čas iz novinarstva. I tako redom!
Ali, kao i mnogi drugi, Saša Burlica je bio žrtva tragičnih poplava i oluja. To su one vremenske rupe u povijesti kad čovjek i riječ više ništa ne znače, već bivaju nošeni bujicama nepredvidivosti. U neko vrijeme, Saša Burlica se morao rastaviti od svoje „olimpije“, sa kojom je godinama putovao kroz vrijeme i bilježio našu stvarnost. Njegova stvarnost postala je život izbjeglice, borba za egzistenciju porodice, u dalekoj Češkoj.
Godine su se neumoljivo kotrljale, a novinarski opus jednog od vrhunskih bh. novinara se gubio u daljini. Borba za porodicu, kroz druge forme i norme, nostalgija za zavičajem, nemogućnost da se poveže vrijeme koje je stalo sa vremenom koje se nastavilo, činili su život Saše Burlice u tim češkim tuđinama. U neko doba, sa pojavom društvenih mreža, u Saši Burlici će se javiti želja da počne bilježiti sjećanja na zavičaj i godine davne. Kažu, što smo dalje od izvora, sve smo bliže čežnji za izvorom. Tako je i sa vremenom, godinama i daljinama. Ta sjećanja na Vlasenicu, ljude i događaje, učinila su se Saši Burlici kao nit koja će dati duhovni smisao svemu što je oduzeto i isprekidano. Otkud se na Sašinom FB profilu počinju povremeno pojavljivati nadahnuti tekstovi o vlaseničkoj čaršiji, koju, kao i svaku čaršiju, čine ljudi, i događaji. Jedan po jedan tekst, nizao se đerdan uspomena koji, neplanirano, postade jedna od najljepših knjiga srpske i bosanskohercegovačke publicistike. Više je ovo od knjige! A evo i zašto…
Nad svim ovim pričama, o ljudima koji su činili vlaseničku čaršiju – lebdi, bdije, svijetli – zahvalnost tih ljudi kojih više nema. Ko bi se njih sjetio ovako, da nije Sašine ljubavi prema Vlasenici?! Metafizika te zahvalnosti, ovoj knjizi daje dimenziju više.
Zahvalni su i ljudi koji su svjedoci tih vremena o kojima piše Saša Burlica, a koji su, možda, pomislili da se više nikad svi oni neće sakupiti na jednom mjestu – kao čaršija. Odjednom su svi tu, kao čarobnim štapićem oživljeni iz „kofera uspomena“, među koricama ove knjige. Šetnja kroz vrijeme Saše Burlice omogućila je svima još jedan, vječiti susret – da vlasenička čaršija zatreperi kao u najljepše doba. Zauvijek!
Postoje još dvije aure zahvalnosti nad ovom knjigom. To su mladi Vlaseničani, i oni još nerođeni, koji će odsad imati udžbenik o prošlosti svoje čaršije. A tu smo i mi koji ove priče o Vlasenici čitamo kao priču o „našem velom mistu“, koje ima i bricu i njegov press centar, i kafanu, i učitelje, i sportiste, i događaje, i tajne, i čuda… Otud ovo nije samo knjiga o Vlasenici, ovo je knjiga o svim našim čaršijama koje su imale svoje ljude za pamćenje.
Centralni korpus priča u knjizi su priče o izgubljenom zavičaju, o ljudima i događajima iz Vlasenice. S početka i s kraja knjige su i još neke priče, koje nemaju direktne veze s Vlasenicom, ali su dio šireg Sašinog zavičaja i životopisa. Tu je nekoliko sjajnih reportaža, koje su s kraja 80-tih plijenile pažnju YU javnosti. Tu je i nekoliko zapisa o Sašinim saputnicima, gdje se novinarski izraz pretvara u esejističke i lirske reminiscencije.
Svako će u nekom dijelu ove knjige pronaći dio ili dijelove sebe. Svako od nas nosi izgubljene zavičaje. Zato ne ulazimo u pomen ili analizu određenih priča, jer je izbor uvijek subjektivan. Neka svako traga za svojim sjećanjima! Sašina misija jeste da nas podstakne, podsjeti, vrati… Vrlinama!
Postoje dva momenta koja na kraju treba potcrtati:
Prvo: Ovaj „kofer uspomena“ mogao je otvoriti i zavještati samo čovjek dobre duše. To se osjeti.
Drugo: Ovaj knjiga je most ljubavi i dobrote, od jučer ka sutra. Prije ili poslije ljudi će to razumjeti. (Fatmir Alispahić, kolumnista, Tuzla)