Priznavanje proživljenog nasilja je rezultat dugotrajnog procesa na koji se odlučuje mali broj žrtava. Jedan od razloga zbog kojeg žrtve radije biraju tišinu od priznavanja je nedostatak podrške bliskih osoba, ali i cijelog društva, prenosi Faktor.
Nasilje u širom smislu predstavlja prelaženje ljudskih granica, tako da svi koji dožive bilo koji oblik nasilja zapravo doživljavaju udar na vlastiti integritet, sigurnost, na uvjerenje onoga što jesu te, nažalnost, žrtve nasilja često vjeruju da su na neki način to skrivile.
– Razlozi zbog kojih bilo koja žrtva nasilja vrlo lahko odluči da o nasilju ne govori su višestruki. Tome doprinosi i neka opća slika o nasilju, odnosno nepoznavanje svega što nasilje jeste, da nasilje nema opravdanje, nerijetko neadekvatna reakcija okoline, nevjerovanje u to da će se nešto zapravo dogoditi, da će sistem raditi i djelovati, strah od toga šta će se desiti nakon što se o nasilju govori – navela je, za Faktor, psihologinja i psihoterapeutkinja Senka Čimpo dodajući da društvo ne smije ostati nijemo na bilo koji oblik nasilja te da je najbolje reagovati i na samu sumnju u postojanje nasilja.
– Ono što možemo i moramo uraditi, kao bilo koji akter društva, jeste da reagujemo na svako nasilje. Da bilo koju sumnju prijavimo, odnosno uzmemo za ozbiljno jer je uvijek bolje se pozabaviti samo sumnjom ili uvjetno rečeno lažnom prijavom, nego da propustimo nasilje koje se zaista dešava. Nasilje nikada ne bismo smjeli propustiti – poručila je Čimpo.
Dugom procesu odlučivanja na priznavanje nasilja svakako doprinosi i društvo zbog neempatije i nerazumijevanja stanja žrtve pa tako često možemo čuti komentare poput “što je šutio?”, “šta je dosad čekala?”. Optuživanje žrtve, na bilo koji način, može se dogoditi u trenutku prvog priznavanja nasilja. Stavljanjem krivice ili odgovornosti na žrtvu, umanjuje se značaj traumatičnog događaja i odgovornosti pravog krivca, zbog čega žrtva i kada progovori o nasilju, prve verzije događaja iznosi šturo, ublažavajući njegove razmjere.
– Razlog zbog kojeg žrtva nasilja progovori, nažalost nekad je to preduga izloženost nasilju i možda nemogućnost da se o tome više šuti. Nekad je to podrška iz okoline, nekad je to podrška koja nije nužno direktna kao što su kampanje, svjedočenja drugih ljudi, dobri primjeri iz okoline, mogućnost da makar u medijima čuju da zapravo postoji način da se sa nasiljem izbore, obraćanje različitih sigurnih kuća, organizacija koja štite ljudska prava. Nekada je to direktna podrška, odnosno osnaživanje žrtve – objašnjava psihologinja te dodaje, za Faktor:
– To može izgledati kao da je žrtva odjednom progovorila, međutim zapravo je to cijeli jedan proces i vjerovatno iza njega stoji puno pripreme, straha, poteškoća i nevjerovanja da nešto mogu učiniti, a onda iz nužde ili krajnje granice koja prelazi podnošljivo za žrtvu ili neki vid podrške je taj korak koji može pomoći da žrtva prijavi nasilje – kazala je Čimpo.
Ipak, ovakav proces nosi svojevrsne rizike. Ulazak u sudski proces, javno iznošenje duboke povrede koja se osobi dogodila, može je izložiti i dovesti do osjećaja ponovne viktimizacije.
Niko ne može objasniti kada i kako je bh. društvo izgubilo empatiju prema žrtvi. Istraživanja pokazuju da je efekat razotkrivanja traume pozitivan kada postoji pozitivna, podržavajuća reakcija osobe od povjerenja ili društva, zbog čega je neophodno raditi na stvaranju veće empatije sredine prema žrtvi nasilja.
– To nije jednostavan zadatak. Idealno bi bilo da buđenje empatije prema žrtvi počinje u primarnoj prevenciji, a to je da što više govorimo o tome šta je nasilje u najširem smislu. Ono što je najvažnije jeste da još u obrazovnom sistemu, u porodičnom okruženju govorimo o tome šta nasilje jeste i da ga možemo prepoznati. Nažalost, svi možemo prepoznati uglavnom fizičko nasilje i ono što nam je na neki način vidljivo, dok puno teže prepoznajemo verbalno, emocionalno, ekonomsko nasilje koji su manje vidljivi. Pogotovo kad se tome doda i cyber nasilje, odnosno cijelo online okruženje – poručila je psihologinja i psihoterapeutkinja Senka Čimpo. (tl)