Istaknuti tuzlanski novinar, kolumnista i poznavalac političkih prilika Zlatko Dukić poteze političara smatra nemoralnim. Navodi da iza svega stoji cijena, ne znajući da li je ona izražena u konvertibilnim markama ili nečemu drugom.” (“Klix.ba”)
—————————————————————————
Tradicijski promatrajući, za politički “Tuzlanski kraj” krivo je reći da je znamenit po famoznim “preletačima”, nego po cijelim formacijama eskadrila ćiftinski filistarskih kurvinskih “pravovjernih” pilota, džematile sa opremom, naoružanjem i poslugom, na čelu sa svojim zapovjednicima, te užom i širom familijom, prijateljima, poznanicima i bližim komšilukom.
Kolateralno, letjele su i glave, kao i sada, što simbolički, što bukvalno, svima onima koji su zanemarili, prespavali odsudni “čas historije”, ili su jednostavno pokušali da budu ljudi, a ne karijeristički kerberi i terenski egzekutori unutarpartijskih i ličnih obračuna sa ljudima, stvarima i “ideološkim skretanjima sa revolucionarnog puta Partije sa Titom na čelu”. Ili sa bilo kim ili čim drugim, dovoljno kadrovski moćnim, sasvim je svejedno.
U svakom slučaju, kardinalni paradigmatski (in)direktni i “pouzdani” svjedoci tog deprimirajućeg kontinuiteta “tuzlanskog načina” okrutnog obračuna sa ljudima, njihovim porodicama i ličnim sudbinama, najilustrativniji je upravo Corpus Delicti doživotnih karijerica svih onih koji su slavodobitno “preživjeli” i uvijek bili na “pravoj strani historije”. Navodno, i barikade.
To jeste svojevrsno atavističko umijeće i zavidni politički refleks samoodržanja i “ostanka u sedlu” pod naletom raznoraznih historijskih bura i vjetrova, jatagana i dirigiranih katil-fermama odaslanih od jedne cijele plejade izraslih moćnika na razvalinama kontinuiteta domaćih vjetrometina “bolje budućnosti”. Aktuelnih, tzv. tranzicijsko-demokratskih, posebno.
Naravno, lični primjer je bio i oduvijek ostao ključ lične autentičnosti, etičnosti i samopoštovanja, kao i respekta i skromnosti spram svih ostalih konzumenata javne riječi, tj. “sirotinje raje”.
Uostalom, i pobjede, kakve god da su, pa i one biološkim diktatom konačnosti, ustvari, samo su privremeno, ali i ključno, podsjećanje na one koji su, navodno, poražena strana, razbacani po “smetljištima historije”. Ili grobištima.
Doduše, danas su generalno i smetljišta, pa i ona “političkih (ne)istina” i njihovih promotora, kvalitativno i kvantitativno dokazano značajan aktivirani svedruštveni resurs. Sjećanja, predominantno.
Barem bez i djelimičnog pokajničkog “posipanja pepelom”, ohola logika teorije restauracije naknadne “bezgrešne” političke pameti, bez pristojnosti lične i naknadne distance spram negdašnjeg, respektivno i sadašnjeg, društveno-političkog konteksta, teško da je za one “normalnog želuca”.
Preživjeti na ogromnosti simboličke gomile tjelesa “neprilagođenih”, samo je utjeha gubitničke ezoterije petparačke kaubojštine: ubi sve, i vrati se sam.
Ničemu samog sebe! (Piše: Derviš ČIČKO, društveno-politički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)