Ljudsku potrebu da čovjek putuje teško je u potpunosti odrediti i obrazložiti. Iz prve ruke rekli bi smo da putujemo iz potrebe ili nužde i taksirati razloge ovakve ili onakve, ali u izvorištu naših motivacija za putovanjima postoji nešto refleksno, nagonsko, obavijeno mističnom oblandom neprobojne kripto zaštite. Najbliži, dakako nepotpuni odgovor na to bila bi atavistička osobina ljudskog bića naslijeđena od naših predaka iz vremena mjerenog geološkim kalendarskim parametrima.
Najranije predodžbe o putnicima bilježio sam u svoju dječačku memoriju u vrletima Bosne, pokraj izvora sa drvenom česmovačom, pored tihih zamočvarenih izvorišta ili pišuraka, kako smo ih mi pastiri bosanskog krajolika zvali, dok one sa prisustvom sulfida zvali smo „vode smrde“. U ljetnim žegama sve su bile za upotrebu, uz napomenu da su one neobične bile orjentir naših dnevnih kretanja.
Često sumorne slike naših dječačkih krajolika ili monotoniju njihove tišine prekidali su razni prolaznici ili putnici. Oni koji su prolazili usamljeno sa obješenim rukama samom svojom pojavom bili su sumnjivi i gledali smo ih bojažljivo i skriveno. Najslikovitije smo doživljavali tradicijske majstore bosanske ruralne arhitekture: jarmare i risare sa tesačima oblovine čiji zaštitni znak je bio bradvin ili gotovo historijska forma drvarskog oruđa. Divili smo se njihovoj hrapavoj muskulaturi koja je u nama stvarala prve impulse hrabrosti u našim malim životnim nedaćama.
U širim vremenskim segmentima u galeriju putnika nije teško oživjeti iz bujnih njedara običajne bosanske narodnosne sehare, i solare, duhanare, ćerpićare, lučare, brdare, goniče stoke, pa sve do proricatelja ljudskih sudbina zadihanih prema njihovom jedinom odredištu egzistencije, vašaru, teferiču ili derneku.
I dok se zatvarao krug tog mirnog kasnoseptembarskog dana, u mojem slučaju, gonjen čistim biološkim rudimentarnim ostatkom atavizma, pošao sam sa već kupljenom kartom u Sarajevo, na bus u 16 sati. Demografskom strukturom Autobuske Tuzla postao sam znatno prije 16 sati zarobljen čudnim teškim emocijama iz prošlih vremena bisinga i manova, a i dijelom atomiziranog moga ega koje je snagom prolaznosti ugrađeno u ove blicajuće inox površine i ledenaste izglačane kamene površine.
Dok plovim nekim nametnutim vremeplovom, službeni glas javlja o kašnjenju, jer je autobus na popravci i tako svakih petnaestak minuta. Za to vrijeme svoj bijes sam gasio posmatrajući pedestak migranata na uglu perona, darovanih sudbinom izganstva i putovanja sa tankim pločastim androidima i dugačkim škatulama Filip Morisovog Marlbora. Naslonjen na ogradu posmatram željezničku stanicu ili njezinu kičmu, kolosijeke kako plaču u prljavoj zarasloj travi zaborava naših života, ime mu je bilo ubrzani Tuzla – Doboj – Ploče. Taj čarobni multikompleksni univerzum čelika, dima i ljudske duše svojom inkarnacijom bi mogao riješiti moje tuge, a i ono najvažnije jednom zauvijek armirati i stegnuti u nepopustljiv zagrljaj „Bosnu da prostiš“.
Blizu je 17 i 30, a bus i dalje na popravku. Taj disciplinski kaos moj penzionerski gastro refleks ne uvažava i silazim u sanitarni čvor ili WC odakle dopire srditi ženski službeni glas „šta su uradili“. Refleksnim zaokretom vraćam se sa pola stepeništa jer je ostatak ukrašen defekacijskim artefaktima tuzlanske komunalne kulture. Vraćam se žurno taksijem nazad, kući noseći svoje breme kokuzluka i nemoći pred konfuzijom mentalne sebičnosti ili nesposobnosti ili nerada ili neznanja upravljača ovoga grada zarobljenog još jednu noć u njegovu arhaičnost i improvizirani akademizam uz potmule tutnjeve čeličnih batova za izgradnju neosojeničke kulturne nadgradnje tu na tom moru Panonskom, u njegovim neizdrživo tijesnim fjordovima.
Iako uvijek bježim od stereotipa i klišea i ovaj put moram ponuditi zaključak, a koji bi se odnosio na sličnost relevantnosg scenarijskog sinopsisa za završni ispit ili diplomsku grotesku gradskih upravljača, od „prve metle“ pa na dalje. „O vremena, o običaji“, taj plebs, taj puk, ta rulja anonimusa, bespomoćnih u svomu prokletstvu siromaštva, još uz sve to opterećenih lažnom mistikom boljitka, čiji sam dio te „diplomske“ nedjelje bio i ja, dali smo toj „tranzicionoj klasi“ svoj glas; novine kažu 50 procenata, ali nije istina, jer sve što se narodu ovome koji je čekao nedočekani autobus kaže nije istina, tj. manje je od 50 posto, i to garant. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)