Stllski oblici govora ili pisanja pod skupnim gornjim nazivom potječu još iz stare Grčke kulture. U formi kraćeg kazivanja ili usporedbi što čini oblike parabole, metafore ili alegorije najviše su se koristili ambijentalni pojmovi izvornog prirodnog okruženja gdje je šuma bila sa svojim univerzalnim koloritom najčešći subjekt usporedbi u ovim oblicima. U ovim kontroverznim vremenima kada ni privatno vlasništvo nije zaštićeno, mnogobrojne deklaracije Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima su obična prašina na nepredvidivim vjetrovima političke moći.
U tako nesigurnom vremenu kada većina istinskih vrijednosti dobija svoju hibridnu formu silom jačega vlasnici kapitala nalaze najsigurnije sklonište za svoje bankovne račune u pribježištima ili ekološki rečeno u refugijima zvanim građevinsko zemljište po svaku cijenu za invazivnu gradnju, svega i svačega, negirajući stoljećima čuvane i stečene funduse znanja u korist pokoljenja koja dolaze i kojima predajemo ove humane vrijednosti.
Najčešći metaforički oblik je sjekira vezana za šumu ili sječu šume. Početkom druge polovice prošlog stoljeća ekspertna grupa FAO službe UN-a posjetila je BiH i donijela strateški dokument „Stanje šuma u BiH“ u kojem je ukratko zaključak bio da „sjekira šumu čuva.“
Naravno da je zaključak postavljen na temelju naučnih analiza postojećeg stanja koje je bilo označeno kao „BiH je bogata siromašnim šumama“. SR BiH je dobila sredstva za sanaciju stanja konverzijom neekonomskih šuma, ali je isto tako i Španija dobila sredstva za pošumljavanje svekolike španjolske rivijere Alepskim borom i nakon toga je Španija izbila na prvo mjesto po turističkoj dobiti u svijetu.
Sada ću se osvrnuti na alegoriju naše urbane stvarnosti ili „Urbano šumarstvo“ ili gradsko zelenilo kome sjekira visi nad glavom kao Damoklov mač, ali bez ikakvih zapisa ili, ne daj bože, Elaborata o održivosti, jer je njegova sudbina ovisna samo od siline naleta pojedinih oligarhiskih skupina. Da li vlažnost šume utječe na genotipe vladajućih protektora može pokazati analogni opit Banja luka – Tuzla.
Naime, u posljednjih petnaestak dana u B. L. smo imali dva prosvjeda protiv zloupotrebe gradskog zelenila na kome je bilo prisutno nekoliko stotina stanovnika a govornici su bili profesori Univerziteta i to sa područja koje tangira invazivna gradnja, a to je: estetika, ekologija, etika i sociologija. Drugi prosvjed se odnosi na ekološke plakate protiv sječe austrougarskih platana putem plakata stručno ađustiranih sa porukom pastoralnom prokuratoru tamošnjem.
Recentna situacija u Tuzli kada je ista problematika u pitanju sablažnjivo dijametralno suprotna. Na poziv prosvjeda jedne ekološke organizacije da izrazi nezadovoljstvo antihumnističkom betonizacijom i pretvaranjem urbanističkih cjelina Tuzle u tiho puzajući mortalitetni graditeljski kompleks, koji bi funkcionirao na bazi karbon oksigenovih smrtonosnih spojeva potpomognuti nitrogen jedinjenjima, sumporastim pripravcima garniranih fluorom iz izduvnih auspuha, građani su se odazvali na bajkovit način iz svojih kakakombičnih stanova iza podignitih eslinger roletni na sigurnom malograđanski odmjerenom odstojanju.
Moramo opet spas potražiti u mudroslovnoj antici onako parabolično da se niko ne uvrijedi: „Kome ovdje fali daska ili više njih“, odgovor na to pitanje dat će našim potomcima neizvjesna morbidna budućnost.
U svemu ovome nezaobilazna je samo jedna istina u poruci da u ovom kaotičnom vilajetu, znači opet antički promišljeno „braća po sjekiri“, koji su gospodari naših sudbina na sjekirast način oštricom sjekire kao metaforom oružja kroz povijest, kojim se isključivo na „demokratski način“ (jer onaj koji je posječen nije poštivao ljudska prava ili demokratiju) osvaja pravo opstanka tu na tom kamenu iz davnih beskonačnica Knjige Postanka.
Pošto je odavno prekoračena crvena linija o volumenskom kapacitetu urbanističkog poimanja, svoj satanistički ples mogu da kreiraju u beskraj bez zračnih struja, provjetravanja i nestanka ruža vjetrova. Bez urbanog zelenila i njegovog univerzalnog monumenta zvanog list, a koji je najvjerniji anatomski snimak ljudskih pluća, ptice neće umrijeti samo virtualno pjevajući, kao u onoj prošlostoljetnoj TeVe Storiji.
Naime ptice će umrijeti zauvijek, jer ovaj liberalno antiprirodni svijet nema niti Joba niti Noe. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)
Bravo za gospodina Miju a molim Boga da djelić napisanoga dođe do ušiju vladara naših života u Tuzli i šire.
Ovi do kojih treba da dopre poruka g. Frankovića svjesno ne čuju. Jer, da čuju i pokažu interes za štivom, pokazali bi koliko malo znaju o ovoj “materiji” u odnosu na g. Frankovića. Pogotovo mislim na prvog u Tuzlaka koji grad ruši i kreira po svom kao da mu je ćaćevina
Ma on neznam ni procitati sta pametni Pisi,glupson idi u penziju majmune uh umalo da zaboravim nacelnice pozdravio te zijo
Grad je po tom pitanju, g. Franković, već nepopravljivo devastiran
Ove godine sam u našem gradu vidio dosta osušenih mladih sadnica u zasdadima drvoreda ili na lokaciji novih parkova. Uzroci ove neuspješne sadnje drveća je svakako tehničko pitanje za agronome holtikulture ali evidentno da nadležne za održavanje i njegu ovih biljki (nakon sadnje) u gradskoj vlasti nije briga što se ovo dešava i što se neefikasno troši budžetski novac. Ali se redovno slikaju u akcijama pošumljavanja kako bi se stekao utisak u javnosti o nihovoj velikoj brizi za gradsko zelenilo.