Kozar: Od 15 domova armije u BiH ostao samo jedan!

Gotovo pet decenija 15 domova armije u Bosni i Hercegovini bila su središta kulture, umjetnosti i zabavnog života otvorena za civile, posebno u vrijeme kad nije bilo drugih objekata u kojima su se okupljali ljudi, posebno mladi.

Titov partizan, čuveni dirigent i kompozitor rođeni Sarajlija Oskar Danon zvani Cigo (1913.-2009.) jednom je izjavio da su domovi armije, naročito u malim mjestima, bili svetionici kulure. Šesedestih godina u jednom od rijetkih domova koji su tada imali klavir u Bileći odsvirao je nekoliko kompozicija Kloda Debisija, a publika je to prihvatila.

Danas u BiH postoji samo jedan takav dom onaj u Sarajevu koji je promijenio ime u Dom Oružanih snaga, dok su domovi armije u Tuzli i Doboju srušeni, dio se pretvorio u domove kulture, a dio promijenio namjenu. Osim spomenutih, domovi armije bili su i u Banjaluci, Brčkom, Bijeljini, Bihaću, Derventi, Zenici, Prijedoru, Mostaru, Trebinju, Travniku i Rajlovcu.

Parlament u domu

Dom armije u Sarajevu nosio je to ime od 1945. do 1992. godine, a većina Sarajlija ga i danas tako zovu i u njegovu veliku dvoranu, kao i ranije, rado se ide na muzičke svečanosti. Njegova zgrada izgrađena je 1881. kao oficirski kasino, a današnji izgled i veličina objekta potječu iz 1912. godine, kada je objekat produžen i zgradi kasine dograđen sprat s velikom svečanom salom prema projektu Karla Paržika.

U svečanoj dvorani doma izložena su četiri velika platna još jednog Titovog partizana, akademskog slikara Ismeta Mujezinovića (1907.-1984.) s tematikom NOB-a, velikih dimenzija: Ustanak 1941. – Prelaz preko Neretve – U slavu boraca Sutjeske – Oslobođenje Jajca 1943. Ova vrhunska umjetnička djela ostala su neoštećena u vrijeme borbi za taj dom 1992., a sačuvana su i kad se tu uselila i neko vrijeme bila jedna jedinica Teritorijalne odbrane BiH. Tim djelima sam se divio kad sam 1973. na odsluženju vojnog roka,  spavao u domu, a radio u vojnom listu Narodni borac.

Znajući da se u Domu armije u Sarajevu okuplja veliki broj vojnih i civilnih osoba, Ismet Mujezinović je u jednom intervjuu rekao da mu je bila želja da kao partizan naslika ciklus od četiri djela i tako sačuva uspomenu na slavnu narodnooslobodilačku borbu u Jugoslaviji. Trajalo je to nekoliko godina, a kad je to završio i radove poklonio Domu armije 1953. godine se  iz Sarajeva preselio u rodnu Tuzlu. U NOR-u je, pored ostaog, sudjelovao i u osnivanju Oslobođenja čiji je prvi broj tiskan 30. kolovoza 1943. godine u Donjoj Trnavi i ovaj list je svaki dan čitao do smrti.

U Tuzli je 2018. srušena vrlo lijepa i funkcionalna zgrada Doma armije koji je jedno vrijeme koristio Univerzitet u Tuzli, a poslanici skupštine tog kantona smatrali su da je vrijeme takvih domova prošlo i da se ta odlična lokacija može bolje iskoristiti. Od novca Evropske unije na mjestu srušenog doma izgrađena je i 2020. otvorena nova zgrada Općinskog suda Tuzla koji se do tada nalazio na četiri lokacije.

Za razliku od prethodnog perioda kad je taj sud imao samo jednu sudnicu, sada na raspolaganju ima četiri velike i dvije male sudnice. Mnogi Tuzlaci misle da sudski objekat nije ljepši od bivšeg Doma armije, ali je funkcionalniji. Za pravosuđe, naravno.

Dom armije u Banjaluci nije srušen budući da je izgrađen i otvoren 1973.  i smatra se veoma uspješnim arhitektonskim ostvarenjem banjalučkog arhitekte Kasima Osmančevića, a zid zgrade i fontana ukrašeni su reljefom koji je izradio ugledni akademski vajar Marijan Kocković.

S obzirom na to da vojsci više nije bio potreban u dom se uselila Narodna skupštine Republike Srpske. Zdanje je temeljito rekonstruirano, ugrađen je i lift. Prostor u kojem su se godinama održavale brojne kulturno-zabavne manifestacije danas je pretvoren u salu za plenarne sjednice parlamenta, a u bivšoj biblioteci na drugom katu nalaze se kancelarije i sale za sjednice klubova zastupnika odbora Narodne skupštine.

Rušenje u Doboju

Dom armije u Bihaću dugo je pokušavao da opstane i produži svoju kulturno-obrazovnu funkciju, ali čim je zbog vojne reorganizacije ukinut Peti korpus Armije BiH ni dom se više nije mogao održati. Odlukom Vlade Federacije BiH iz 2006.  taj dom je na korištenje dobio Kantonalni kulturni centar s pozorištem u osnivanju, ali u proteklim godinama nikakvo pozorište nije osnovano, a pojedini lokali u Domu armije, umjesto da budu korišteni za kulturne aktivnosti za koje su namijenjeni, stavljeni su pod zakup, a neke od njih čak i obavljaju komercijalnu djelatnost.

Ima tu i ugostiteljskih objekata i sjedišta raznih udruženja koje nemaju nikakve veze s kulturom. Federalna vlada dopustila je da ovaj centar ubire prihod od prostora koji je u njenom vlasništvu u nadi da će biti investiran u razvoj kulturne scene u Bihaću. Da bi se taj prostor racionalnije koristio u dom je nedavno smještena Finansijsko-informatička agencija, a Kulturnom centru je naloženo da ovaj prostor konačno počne koristiti u svrhe za koje ga je i dobio.

Centar za kulturu Derventa, koji se nalazi u zgradi bivšeg Doma armije, bez premca je najposjećenija ustanova ove vrste ne samo u tom gradu nego i šire. Oko 35.000 posjetitelja isprati 200 manifestacija koje se godišnje održe, a osim velike, centar raspolaže malom salom, bibliotekom i restoranskim prostorom.

Nedavno je obilježena 40-godišnjica završetka izgradnje ovog veleljepnog objekta koji je izgrađen  od armiranog betona i stakla tako da nekadašnji Dom armije i danas odiše modernim izgledom netipičnim za građevine tog vremena i zauzima nezaobilanzno mjesto u centralnom dijelu grada. Djelo je poznatog sarajevskog arhitekte Ivana Štrausa.

Inače, Dom ima oko 1.000 kvadratnih metara, okružen zelenom površinom od gotovo 2.000 kvadrata, na kojoj danas ima 40 različitih biljnih vrsta. Objekat je 2007. predat općini i da ona nije preuzela brigu vjerojatno bi ovaj značajan objekat danas bio zapušten.

Dobojski dom je nekoliko godina koristila Skupština grada za svoja zasjedanja, a tu je bio smješten i dio gradskih službi i boračka roganizacija. Građani su bili emotivno vozani za dom, premda od završetka rata u njemu uglavnom nije bilo kulturno-zabavnih manifestacija, s negodvanjem su popratili vijest o njegovom rušenju. Na njegovom mjestu biće  izgrađen stambeno-poslovni kompleks s tri lamele, koje će imati po sedam, odnosno devet katova.

Dok je u Bileći bila Škola rezervnih oficira pješadije bivše JNA u Domu armije održavani su brojni koncerti, izložbe i zabavni programi kojima su, osim vojnih osoba, nazočili i civili. Sada je vlasnik tog objekta Općina Bileća i očekuje se da se u njemu nastave ranije kulturne aktivnosti.

Osim ovog novog, bilećkoj općini ustupljen je i stari Dom armije koji se nalazi u južnom dijelu grada i nakon uređenja njemu će se odrediti namjena. Domovi armije u Zenici, Brčkom i Mostaru dati su na korištenje podružnicama Bošnjačke zajednice kulture Preporod – najstarijoj temeljnoj organizaciji kulture i identiteta Bošnjaka.

Što se tiče domova armije u Bijeljini, Prijedoru i Trebinju njima upravljaju lokalne zajednice, a djelatnost im nije kao prije budući da se u njima, osim kulturnih odvijaju i druge aktivnosti. Dom armije u Rajlovcu prestao je s radom 1992. godine nakon što se s te lokacije iselio Vazduhoplovni tehički školski centar JNA. 

Stanje u Srbiji i Hrvatskoj

U Republici Srbiji već broj domova armije je u funkciji, zovu se domovi vojske, a Centralni dom u Beogradu transformirao se u Medija centar Odbrana. Poslije Drugog svjetskog rata, na prvu godišnjicu Dana pobjede, 9. maja 1946. godine, zvanično je ustanovljen Dom Jugoslavenske armije, a prvi načelnik doma bio je ratni pukovnik, akademski slikar i grafičar Branko Šotra.

Jedan od načelnika bio je i pukovnik , a kasnije general Ahmed Džubo koji je rođen u Jajcu 1921., a umro u Sarajevu 2005. godine. U domu armije u Beogradu 1950. osnovano je  Jugoslovensko sportsko društvo Partizan, a prvi predsjednik je bio pukovnik Franjo Tuđman.

Danas u Srbiji domovi vojske postoje u garnizonima u kojima su smještene brigade Vojske Srbije u Vranju, Kraljevu, Nišu, Novom Sadu, Pančevu i Kragujevcu, a djeluju i Dom vazduhoplovstva u Zemunu i Dom garde Topčider u Beogradu.

Što se tiče Republike Hrvatske vrlo je malo domova armije koji su sada domovi Hrvatske vojske, a centralni dom u Zagrebu sada nosi ime po hrvatskom kralju Zvonimiru. Budući da je u glavnom gradu Hrvatske u vrijeme JNA godinama bila Komanda Pete vojne oblasti, Vojna tenička akademija, Vojna bolnica i druge vojne ustanove i formacije, bivši dom armije je bio mjesto okupljanja vojnih osoba i civila s mnoštvom kulturnih programa.

Svoju raniju funkciju zadržao je i Dom armije u Karlovcu u kojem je Zapovjedništvo kopnene vojske HV-a, dok dom u Osijeku odnedavno nosi ime poginulog branitelja Ivana Rebrine.

Dom ratne mornarice u Splitu nastavlja tradicije u promociji kulture, dok je dom armije u Zadru ustupljen Zadarskoj županiji i tako izgubio svoju prvobitnu funkciju. Nekada su postojali domovi armije u Vukovaru, Varaždinu, Pločama, Puli i Sinju, ali nakon što je vojska svojevremeno napustila ova mjesta nestali su i domovi.

Odnedavno vojska se ponovo vratila u ove gradove, u njima su obnovljene vojarne, ali domovi vojske nisu. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva, “Oslobođenje”)