Postoji teorija po kojoj je svaka ljudska jedinka normalna – što bi u prevodu značilo psihički uravnotežena i zdrava – sve dok je ne upoznate. Za ovakvu tvrdnju na raspolaganju je bogata kolekcija naučnih dokaza i literarnih primjera. Recimo, u Knjizi o mozgu Susan Greenfield varira dobro poznatu tezu: “Normalan čovjek je izmišljotina. Jedini normalni ljudi su oni koje ne poznajemo dovoljno.” A sličnim povodom, Alija Nametak u jednoj od priča podsjeća na staru bosanskohercegovačku mudrost po kojoj ne možeš upoznati čovjeka dok s njim ne pojedeš tovar soli. Za šta je otprilike potrebno dvadeset godina. E, kako sadržina tog tovara raste, drugo ti se biće otkriva sa svim svojim nenormalnostima, pretjerivanjima i idejnim zastranjenjima.

I uvijek tokom procesa upoznavanja iz čovjeka prsne ono što on misli da nije, ili ono što skriva duboko u sebi. Moralni čistunci po pravilu imaju neku morbidnu, mračnu tajnu. Borci za demokratiju na općem planu, o tome smo ovdje već nešto pametovali, ponekad su pravi mali, opaki Hitleri. Oni u svom mikrookruženju ugnjetavaju i ponižavaju ljude. Manifestni, proslavljeni heroji pokatkad podvige koriste tek kako bi zamaskirali svoj esencijalni kukavičluk, a humoristi su nerijetko okorjeli depresivci…

A ima i drukčijih primjera, kad osvjedočeni grubijani, ko zna zbog kakvog razloga, kriju svoju lijepu, nježnu prirodu. Normalnost prikrivaju nenormalnošću. Svi drugi pokušavaju se prikazati boljim nego što jesu, oni se od svijeta brane suprotnom metodom. Glume da su gori nego što su. Ima u toj socijalnoj inverziji i osobnoj mimikriji neke istinske čestitosti. Možda ih je stid sopstvene dobrote, ili su izgubili povjerenje u svijet, koji dobrotu ili prezire ili sankcionira. Šta god od to dvoje da je slučaj, poručuju ovi likovi, to je naš, a ne vaš problem, i zato evo vam naše ružno, nakazno lice, pa vi vidite šta ćete s njim.

(Foto: EkoSarajevo)

Živeći u nenormalnom svijetu i izrazito ludom vremenu, savremeni čovjek često nasjeda na pogrešno pitanje: Kako biti (ili kako ostati) normalan usred ovog ludila? Pravo pitanje zapravo glasi: Zbog čega biti normalan kad je oko nas sve ludo?

Dolazimo dotle da je nenormalnost temeljni princip čovjekovog postojanja. Socijalizacija nije ništa drugo do proces usklađivanja naših urođenih i stečenih anomalija s proglašenim normama i važećim moralom. Uostalom, notorna je istina da ne postoji jedinstven odgovor na pitanje šta je normalno. Različita vremena i različiti prostori daju dijametralne odgovore na taj upit. Ono što je nekad bio smrtni grijeh, danas je standardni, poželjni hedonizam. Ono što je na sjeveru pristojnost, ovdje je smrtni haram. Postoji legenda po kojoj Eskimi, kao znak uvažavanja i dobrodošlice, gostu uz večeru i smještaj nude i sopstvenu suprugu na uživanje. Mi, ovdje, koljemo i zbog same pomisli na to. (Iako je Miodrag Bulatović, nekad davno, istraživao postojanje sličnog običaja u zabačenim selima istočne Srbije.) Ali i ovaj eskimski primjer treba prihvatiti sa svim mogućim rezervama. Pitanje je svjedoči li o liberalnoj kulturi ispod igloa, ili tek o duboko podređenom položaju Eskimki, pošto su u ovom običaju tretirane kao poklon, odnosno kao roba. Nije zabilježeno da one gošćama, kao znak uvažavanja i dobrodošlice, osim smještaja i večere nude i sopstvenog supruga. Razmetljivi muški svijet na najrazličitije načine demonstrira osvojenu superiornost.

* * * *

Bosna i Hercegovina po savremenim shvatanjima normalnosti spada u najluđe i najnenormalnije zemlje svijeta. Ovaj ezoterični državni park ima što niko nema: dva entiteta, jedan distrikt, deset kantona, tri dominantna, zavađena, i bruku skrajnutih naroda, tri člana Predsjedništva, jedan OHR, tri oprečna i uz to temeljno arhaična obrazovna sistema, nefunkcionalan, skup i zastario zdravstveni aparat… Živjeti u Bosni i Hercegovini znači svakodnevno se izlagati riziku nenormalnosti. Delikatnim iskušenjima kojima su  izloženi građani ove zemlje teško je naći premca u bližoj i daljoj okolini. Ovdje je televizijski dnevnik i dalje udarna emisija, jer tu svako veče saznajemo vitalne informacije: postoji li još država u kojoj živimo; koliko već dugo ne postoji vlast; šta su ovi rekli za one, a šta su oni uzvratili ovima; hoće li naši preveslat njihove, ili će njihovi prevariti naše. I trideset godina nakon rata ovdje vijesti nalikuju vremenskoj prognozi. Od njih zavisi kako ćemo se ujutro obući – normalno ili maskirno.

* * * *

Nenormalno je da u zemlji u kojoj opada broj proizvodnih pogona, raste broj tržnih centara. Kome će prodavati?

Nenormalno je da vođe nekih od najsiromašnijih naroda, entiteta, općina i kantona u Evropi voze neka od najskupljih auta današnjice.

Nenormalno je biti optimist kad sve oko tebe gori.

Nešto je duboko nenormalno u zemlji u kojoj radikalno opada broj sklopljenih brakova i rođene djece.

Nenormalno je kad dojučerašnji saveznici postanu neprijatelji, a bivši neprijatelji sklapaju saveze.

Nenormalno je ono ekonomsko stanje u kojem za vraćanje kredita više brine žirant nego onaj ko je kredit podigao.

Nenormalno je kad količina bogougodnih djela rapidno opada kako raste broj vjernika.

Nenormalno je kad na svaku novootvorenu kladionicu, bude zatvorena po jedna biblioteka, fabrika ili firma.

Nenormalno je da ovdašnja omladina češće poteže pištolje i noževe nego što…

Sve je nenormalno. Spisak nastavite sami. Prisjednite sebi na muku. Nenormalno je ako nemate ništa dodati ovoj sumornoj listi. Fino su rekli oni iz Beograda, još jednog nenormalnog grada: Ako vam je dobro, onda ništa… (Autor: Ozre KEBO, analiziraj.ba)