Posljednjem oproštaju od velikana bh. fotografije, Miroslava Hlubne, danas ispred Komemorativnog centra Tuzla, prisustvovala je porodica, rodbina i znatan broj iskrenih prijatelja, komšija i kolega.
Iako je riječ od čovjeku koji je bio svojevrstan hroničar nastajanja i nestajanja jednog grada – Tuzle, koji je fotografskim aparatom ovjekovječio najveće trenutke privrednih, sportskih, kulturnih uspjeha našeg grada, posljednju počast nije došao iskazati niko iz Gradske uprave, što u stvari, najviše govori o njima samima i ljudima koji se nalaze na čelu Grada.
Od Hlubne se dirljivim govorom oprostio Faruk Ibrahimović, njegov kolega i prijatelj, također vrstan fotograf i umjetnik, čiji govor objavljujemo u cijelosti.
“Poštovana obitelji,
dragi naš Miro!
Ugasilo se prijateljstvo dugo više od pedeset godina, jer ti odlaziš u neki drugi, kako se kaže, bolji svijet. Ostat će u sjećanju naša druženja na stadionu “Tušanj”, u redakciji “Fronta slobode”, u “Grafičaru”, na izložbama, na ulici, a posljednjih godina, kada smo oba otišli u zasluženu penziju, u kafiću na Brčanskoj malti. Uvijek si bio spreman na razgovor, za šalu. Pustinja oko mene sve je veća. Danas mi je pripala uloga da se oprostim od tebe.
Od “Zadrugara” do “Fronta slobode”
Bio si dugogodišnji fotoreporter i urednik fotografije tuzlanskog lista “Front slobode”. Djetinjstvo i dječaštvo si proveo u Doboju, Mostaru, Podlugovima i Sarajevu. Škola ti nije baš išla i baka te je dala na fotografski zanat. Učio si ga u Derventi, Beogradu i završio u foto-službi pri Predsjedništvu vlade Narodne Republike Crne Gore na Cetinju, gdje si radio kraće vrijeme kao fotoreporter. Napustio si Cetinje i dolaziš u Sarajevo da bi sa Aleksandrom – Acom Vesligajem i Rasimom Hadžikadrićem došao u Tuzlu, sredinom prošlog stoljeća, koji su otvorili fotografsku radnju. Radnja nije bila dugog vijeka i Vesligaj se vraća u Sarajevo. Kraće vrijeme radiš u sarajevskom “Zadrugaru”, a od 1960. pa do odlaska u mirovinu u “Frontu slobode”. Za svoj izuzetan rad dobio si priznanje Udruženja novinara Jugoslavije i dvije plakete Grada.
Tvoje dokumentarne i umjetničke fotografije objavljivane su u eminentnim jugoslovenskim novinama, revijama i knjigama. Nisi se mnogo trudio da izlažeš svoje fotografije. Učinio si to svega dva puta: 1966. zajedno sa karikaturama Hasana Fazlića i 1983. povodom obilježavanja 40. godišnjice izlaska “Fronta slobode”. Jedva si pristao da napravimo retrospektivnu izložbu 2020.g. u Galeriji “GM” u Tuzli. Po zatvaranju ove izložbe fotografije si donirao JU Arhivu Tuzlanskog kantona u Tuzli.
Hroničar duže od 40 godina
Proveo si gotovo cijeli radni vijek u Tuzli, u jednom regionalnom glasilu. Ti si, Miro, svojim izuzetnim darom za vizuelnu opservaciju svakodnevnice u regionu sjeveroistočne Bosne, uspio da otrgneš od zaborava mnoga značajna zbivanja u društveno-političkom, privrednom, kulturnom i sportskom životu na ovim prostorima. Malo je tačaka, kota, fabričkih proplanaka, rudarskih krtičnjaka i gnijezda kranova u predjelima sjeveroistočne Bosne na koja nije kročila tvoja noga. Još daleke 1955., kada si se suočavao s početnim iskustvima, bio si gurnut u vatru: trebalo je da pratiš puštanje u rad Hidroelektrane Zvornik i da fotografišeš predsjednika Tita.
Više od četiri decenije snimao si fotografije nestajanja i nastajanja nove Tuzle. Dokumentovao si rast i razvoj grada i njegovih građana. Bio si hroničar sa ljudskim likom, omiljen kolegama i predan svom poslu. Iza sebe si ostavio na desetine hiljada negativa i fotografija, a dio toga objavljen je u knjizi “Album zaboravljenih prizora”, čiji je koautor nekadašnji urednik “Fronta slobode” Vitomir Pavlović.
Jedan si od rijetkih fotoreportera kojem je bilo dopušteno da snima Josipa Broza Tita prilikom njegove posjete Tuzli 1966. godine.
Jedan od posljednjih Mohikanaca tuzlanske škole fotografije
Ćazim Sarajlić je zapisao da su tvoje fotografije originalan i vrijedan biljeg vremena iza nas, gradu Tuzli, njenim ljudima, o Tuzli kada je možda bila više grad nego danas, o feštama i festivalima, o radostima izgradnje, o svim našim sletovima koji su bili naša realnost, o prvom „londoncu“ iz Oktobarske, o pruzi koja je prolazila gradom, o poplavama nikad pouzdane Jale, o onim ljudima koji su činili aromu ovog grada, konačno hronika vremenu koje je bilo vrijeme nade… Njihova dokumentarnost, ali i vidljiv artistički kod navode me na zaključak da je, možda, po onome što je ostavio iza sebe, on jedan od posljednjih Mohikanaca tuzlanske škole fotografije.
Mladen Bićanić u povodu retrospektivne izložbe 2020.g. napisao je u “Oslobođenju”, između ostalog: „Laszlo Moholy-Nagy, veliko ime svjetske fotografije 20. stoljeća što pretendira biti umjetnošću, sastavio je spisak od osam varijeteta fotografske vizije, dakle osam vrsta, podvrsta i žanrova kroz koje se fotografija može ostvariti. Jedno od njih, vrlo bitno je egzatno viđenje, odnosi se dakle na ono stvarno što je moguće obilježiti okom kamere – to je fotoreportaža, dokumentarna, novinska fotografija, srž i suština fotografskog opusa Miroslava Hlubne. To je ono što će ostati nezaboravno i nezaobilazno kada se pomene njegovo ime.“
Za sve što si nam ostavio, svemu što si nas naučio neka ti je vječna slava i hvala”, završio je Ibrahimović.
Nakon ispraćaja ispred Komemorativnog centra, Miroslav Hlubna sahranjen je u popodnevnim satima na Rimokatoličkom groblju “Borić” u Tuzli. (tl – Foto: Darko Zabuš)