BIO JE omiljen u Vlasenici. Čovjek je po kome su mnogi ovaj gradić prepoznavali. Druželjubiv, veseljak, kada je potrebno ozbiljan, veliki mirotvorac i drugarčina. Humanista! Za svakoga je imao strpljenje i lijepu riječ, razumijevanje, poštovanje i ljubav! Bio je vlasenička ikona, istinski simbol grada.
Takav je u sjećanju ostao Omer Hasanefendić, ili jednostavno Danga, ne samo Vlaseničanima, već i mnogim ljudima diljem bivše Jugoslavije.
“Stavi: Omer, Vlasenica, Bosna i dobit će garant. Eto, baš tako i meni danas kada netko spomene ime Omer, pred očima mi se stvori slika samo jednog čovjeka, baš tog iz Bosne, iz Vlasenice – riječi su istarskog novinara Alfreda Šaine.
Ili, kada su braća Dino i Faruk Durmić, sinovi Vlaseničana Envera i Nedžada, boravili nekom prilikom u Beču. Omer im bio tema. Te Danga ovo, Danga ono, kad zaustavi ih čovjek na ulici, nepoznat:
“Momci, da slučajno niste iz Vlasenice?”
“Pozdravite Dangu – reče im neznanac, dobacivši svoje ime i u gužvi nestade.
“DOKTOR AUTA” I RADIONICA “GAJ”
TAKVIH i sličnih dogadjanja bilo je i ranije, širom bivše države, a gotovo da nije bilo grada, ili bitnog čovjeka, koji Omera nije poznavao. Bilo da je riječ o ljudima iz sporta, kulture, nauke, šou-biznisa, svejedno.
Njegova automehaničarska radionica Gaj (podigao je otac Hazim), kasnije i istoimeni restoran, s početka, ili periferije Vlasenice, kako se uzme i posmatra, uvijek su bili puni gostiju, i mušterija. I jednih i drugih! Svima je izlazio u susret, živio je život “punim gasom”, ili “do daske”, kako je često u žargonu govorio i sam Omer.
Vele mnogi, bilo je dovoljno samo da se “zavuče” ispod auta i da ispali rješenje: ‘Momak, idi kod Čipsa (Miloša Lakića) u radnju i “kupi kvar” , samo reci da te ja saljem. Problem bi “doktor auta” za tili čas otklonio. Poslije podne već bi Danga bio u Srednjoškolskom centru gdje je predavao praktičnu nastavu iz automehanike.
“Znaju djeca znanje”!
Kroz poznatu i čuvenu auto-mehaničarsku radnju prošle su desetine hiljada ljudi iz cijele Bosne, navraćali ljudi iz Skoplja, čak i dalekih Kavadaraca, iz Titograda, Rijeke, Opatije, Šapca, Novog Sada…
“Prošli su kroz našu kuću mnogi nepoznati, ali i poznati ljudi. Navratio bi i Saša Popović, dolazila Beba Selimović, Zorica Brunclik, Safet Isović, Nikola Karović, Halid Bešlić. Ne mogu svih ni da se sjetim – govori Omerova supruga, Bahira Efendić.
Znalo se gdje se dobro veseli, gdje se i popije, zapjeva i zaigra! U toj kući s početka, ili kraja Vlasenice, dogadjao se ‘tandrbal’ u Omerovoj režiji gotovo svakodnevno! Bilo da je svirao i pjevao ovdašnji Hamo Brkić, ili neko sa YU – estrade! Ličilo je sve na ovozemaljski RAJ!
BEBA SELIMOVIĆ, HAMO BRKIĆ, NIKOLA KAROVIĆ…
ETO ti Omera jednog dana i s vrata veli svojoj ženi: “Bahro, evo sam ti doveo Bebu Selimović, spremi nam meze – sad će ostala raja, pa da zapjevamo”.
Ne vjeruje Bahra svojim ušima, misli popio malo više njen hairlija, opet pravi neku šalu, kad, eto ti, izlazi Beba iz auta…I dogodi se koncert usred radionice. Beba pjeva, a pridaju se glasovi Omerovih jarana – Pere Kovačevića, Radenka Kovačevića, Zvonka Bajagića, Miloša Lakića, Sadije Hadžića. Vlatka Kovačevića, Mevludina Saračevića Levisa, Hame Brke, Envera Durmića, konobara Midhata Huremovića, Fikreta Kike Alihodžića, Avde Tihića Frica, Jele Vidović…Društvo se zapjevalo i raspjevalo, kad banu i crnogorski Meksikanac Nikola Karović i “pridodade gas” sa cuvenom “ Mamom Huanitom”, pjesmom koja obara s nogu. Stiže i neki harmonikaš iz Sarajeva, i koncert na periferiji, ili na ulazu u Vlasenicu, dostiže svoj vrhunac pred zoru, uz Safeta Isovića i probrane sevdalinke. Popadaše domaćini, popadaše i gosti… I muzičari i svirači! Od ića i pića, od umora pjesmom začinjenog! Tako se kod Dange bančilo. I ostalo za sjećanje i pamćenje… Ličilo je sve na ovozemaljski raj!
“Eh, Omer! Ljudina! Čudo! Malo ko je u svom gradu imao takvu gromadu od čovjeka. Imao je srce ko planina. Ne znam odakle da počnem. Eto, recimo, godina je devedeseta. Neki ljudi su postali kakvi su postali. Rat kuca na vrata! Moja supruga i ja u očaju. U našeg jednoipogodišnjeg sina Davida, doktori utvrdili srčanu anomaliju. Ne znamo što ćemo, kuda ćemo. Omer iskrsnu kao dobri duh Kasper. Kaže mi, dodji u Beograd, vodim te kod profesora Pape. Čujem i ne vjerujem – priča svoju priču legenda hrvatskog i YU automobilizma, Valter Dessardo, iz Matulja kod Rijeke. Kakav Papo, Omere, pitam ga? Znaš li ti uopće sto govoriš? To su toliko nevjerojatne životne situacije, neopisivo nestvarne. Ipak, uhvatim se za tu posljednju slamku spasa, kao svaki roditelj, očajan zbog sina, ali vjerujem Omeru, iako ja ne znam kako on zna profesora Isidora Papu, čuvenog kardiologa. Nekako se domognem, preko već nesigurne Slavonije, autom sa sinom i suprugom ljubljanskog Brnika i JAT – ovim avionom sletimo na beogradski Surčin. Tamo me čekaju Omer, te Vlatko Kovačević i još jedna dama, Bojka imenom i čudnim nekim prezimenom, Buranj, mislim. S njima pravo na VMA.
Pogledao je prof. Papo tada jednoipogodišnjeg dječaka i govori nenadanim gostima, a oni bez daha slušaju riječi vrhunskog specijaliste:
“Čujte, ova rupica na srcu od desetak milimetara će vremenom srasti. Dajte mu bicikl da vozi i neka trči… I jedan ‘lijekić’ za srčani mišić, napisaću. Gotovo!” Veliki kardiolog, uz pomoć velikog čovjeka Omera učinio je da mi obični, mali ljudi odahnemo u predvečerje YU-tragedije. Koliko je samo život pun apsurda! ‘Biće mali dobro’, odzvanjalo nam je u ušima dok smo napuštali beogradsku VMA, a ispraćao nas profesor Papo. Tako je i bilo, David se oporavio, a sve što se dogadjalo i danas mi izgleda kao lijep san u predvečerje strašnog rata – sjeća se Dessardo.
VOLIO je Danga ljude, pomagao im u svakoj prilici, volio pjesmu i druženje, volio i sport, motore, automobile, pa spojio ugodno s korisnim. Oživio je rad Auto-moto društva u Vlasenici i pobrinuo se za vlaseničke spektakle: prvo u moto – trkama, čime je nastavio nekadašnju vlaseničku tradiciju, ranije u režiji poznatih: Mustafice, Pirije, Konjevića, Keme Bucala i ostalih ucesnika, iz slavnih sedamdesetih. Zatim se sav predao organizaciji brdskih auto-trka za šampionat Jugoslavije, koje je vozio i njegov brat Ćazim Efendić i to veoma uspješno. Danga mu je bio prva i najbitnija karika u logistici.
DESSARDOVA SJEĆANJA
Te devedesete se posebno sjetne, a njihovi živi svjedoci i učesnici u auto-trkama, svako na svoj način, opet su Dessardo, kao i novinar Šaina.
Smijeh, zarazni – i nestvarne slike nastoje ova dva vječita mladića da ispričaju što vjerodostojnije:
“Pet je sati ujutro, stali smo u jednom selu da popijemo kavu i da pitamo koliko je još daleko Vlasenica. Kafana je Uranak. A unutra film! Kao na traci, kreću se filmski junaci. Toliko nestvarno za povjerovat, a opet filmska vrpca se odvija pred našim očima – i ne možeš da ne povjeruješ. Kafana puna dima, nožem ga možeš rezati, a svaki od tih likova, kada smo objasnili ko smo i gdje smo krenuli, naručuje po šljivu za goste koji” izdaleka stižu”. I pijemo mi, nazdravljamo svakom ponaosob, sjećamo se šeste! Je l’ ih bilo još šest, ili po šesnaest, nikada nismo doznali. E sad nam je tih desetak kilometara do Vlasenice i Omera, izgledalo predaleko! Zaustavili smo se u hotelu “Panorama”, jer onakvi – kako smo izgledali, nismo ni bili za ugostiti. Sutradan, zapravo isti dan, nakon što smo došli sebi, uputili smo se do Omera. U njegovoj garaži – kaos! Ludnica! Netko uzima sam što mu treba, nekom daje Omer. “Sve će to doći nazad, nemaj brige”, odgovara Omer na moje pitanje, hoce li to svi sve vratiti?
“JOJ ŠTO JE OMER, RODILA GA MAJKA…”
I STIGLA je ta “veličanstvena atmosfera, tisuće ljudi, utrka i nedjelja za pamćenje i decenijsko prepričavanje”. Dessardo je treći, naredne 90-te i šampion Vlasenice. Zgode smjenjuju jedna drugu, a dvije ostaju i za aktuelnu priču o jednom vremenu, jednom čovjeku, utrkama i jednoj bosanskoj čaršiji, onako kako su je vidjeli i doživjeli Istrani.
“Te godine Valter je bio odličan treći, a u klasi ‘fića’ opet pobjedjuje Omerov brat Ćazim. Spremamo se kući, pred nama je cijelonoćno putovanje. Stajemo kod Omera da se pozdravimo, no njega nema, kažu nam otišo po muziku. Peče se janje. I evo Omera sa dva svirača Roma. Jedan sa violinom, drugi sa malom harmonikom. Sjeli smo, krene meze, a krenu i pjesma. Pjeva Cigo violinista iz sveg glasa: “Joj što je Omer, rodila ga majka, ima para ko narodna banka…” I vadi Omer novčanicu od sto dinara (crvene boje, sa ženom na konju) pa mu lijepi na čelo, pa još jednu i stavlja ovom drugom u harmoniku. I krenu oni tako oko stola, svakog pitaju za ime i onda opet: “Što je taj i taj, rodila ga majka…” I svi vade stotke i lijepe im na čelo. E dolaze do Matjaža Tomljea, Slovenca, koji kaže da neće tu pjesmu nego traži nešto drugo. I krenu oni sa “Napred, napred Titovi mornari…” i potrajalo je to i dva sata da smo slušali samo te dvije pjesme, a oni su nabrali para puno više nego što mi zaradimo radeći cijeli mjesec. Bahira i Luči, Vlahova supruga, nam ne daju da putujemo… – sjećaju se Šaina i Dessardo vremena, koje se, kažu, i kad bi htjeli ne bi mogli zaboraviti.
ISTRANIN VLASENIČKI ŠAMPION
I DOŠLA je naredna, devedeseta godina, opet vlasenička utrka, njih dvojica “već sa puno prijatelja u Vlasenici, osjećali se kao domaći u ovdašnjim birtijama, u Omerovoj kući i radnji, gdje god bi se pojavili, ljudi bi ih pozdravljali, kao da su mještani.
Dessardo je te godine postao šampion Vlasenice u svojoj kategoriji. Tako je zlataru iz Matulja pripalo i vlaseničko zlato, koje je “iskopao” u ludoj i nezaboravnoj utrci ostavivši sve iza sebe, a pred svih trideset hiljada ljudi.
“E, to se ne zaboravlja, ta šampionska godina u Vlasenici! Mene su bukvalno vlaseničke dame iznijele nakon utrke iz auta i odnijele na pobjedničko postolje. Nikada nisam doznao čija je to bila ideja, ali uvijek kada pomislim na taj dogadjaj, mislim da je to bilo u Omerovoj režiji! Sestre, Sida i Ferida bile su tu glavne. Za tili čas našao sam se na njihovim rukama, a da nisam znao ni šta me snašlo – kroz smijeh se sjeća Dessardo jednog od svojih najdražih momenata u karijeri. Nažalost, rat je donio tugu i zlo. Odvojio nas od Omera i njegove obitelji na nekoliko godina”.
Taj vječiti optimista i njegovo pozitivno gledanje na svijet i ljude, te njegove poznate riječi kada se pomenu nevolja i problem “Ma, ništa od toga”, ipak je doživio veliko razočaranje: I pored toga što je i ‘91. organizovao “Trku mira” u Vlasenici, mira više nije bilo. Iznenadjen, bez riječi, do posljednjeg momenta vjerovao je u ljude, ipak je na kraju napustio Vlasenicu, a vjerovao je u ovu bosansku čaršiju, doživljavao je kao najrodjeniju (iako je rodjen u Sarajevu).
RAT JE POKVARIO ŽIVOT
Njegov grad ostavio ga je na cjedilu, usamljenog, napuštenog! Napustio je ovozemaljski raj – tako je do skora gledao na Vlasenicu – i svoj Gaj! Muk u njegovoj duši odzvanjao je Vlasenicom, dok je odlazio iz svog doma, s početka, ili periferije grada, svejedno. Zajedno sa suprugom Bahirom i ćerkom, tada desetogodišnjom Eminom.
PRAVAC – Tuzla! Neizvjesnost, neimaština, ratna nesigurnost!
“Doručak, ručak – pekmez. Za večeru, ako ga pretekne od ručka. A to sve, opet, ako ga za taj dan ima! Ne ponovilo se – sjeća se Bahira ratnih dana.
POLOVINOM juna ratne ‘92. dojurio je Omer, kao bez duše. I odmah insistirao da se ćerka Emina i supruga Bahira spakuju i u konvoju otputuju kod prijatelja u Istru.
POVRATAK KAO IZ FILMOVA STRAVE I UŽASA
“Bojao se za nas dvije. Neko mu je nešto dojavio, nesigurnost je odigrala svoje i ja sam s majkom krenula u konvoju ‘straha i nade’ da će sve uskoro biti bolje – sjeća se Emina te ratne avanture. Boravile smo skoro godinu dana u Istri (kod Jasne i Denisa Slavića, Luči i Stojana Vlaha, te Ivice i Lili Čargonja), da bi naša zvijezda vodilja, naš Omer, došao po nas s odlukom da se vratimo u Tuzlu. Šta smo sve doživjeli u povratku, više je od priče, više od romana, graniči se sa filmovima strave i užasa. Tri mjeseca trajao je naš povratak,u kamionu, od Opatije do Novog Travnika. E, tu su kod N.Travnika krenuli tek pravi problemi, kada nismo znali ne šta donosi novi dan, ili noć, nego šta će s nama biti u narednih nekoliko minuta. Teško je za ispričati, a i danas se pitam da li smo to, zaista, sve doživjeli i preživjeli!!! Do Ploča, kuda nas je put vodio, nekako smo se provukli, a odatle u konvoju, krenuli za Bosnu i Tuzlu. Vran planina! Sjećam se, iako sam bila dijete, mnogih detalja, koje nikada ne mogu zaboraviti. Zaustavljeni smo od, rekla bih, naoružanih razbojnika, pljačkaša i ubica. Stojimo, nigdje ne smijemo. Nemir, neizvjesnost, strah do neba! Idu od kamiona do kamiona, neke šalju lijevo, prema šumi, druge na desnu stranu, prema nekom selu. Počinje pljačka, odnose sve sa kamiona, pitaju za novac, cigarete, zlato… Nas, srećom, ispostaviće se kasnije, usmjeravaju u selo. Po kakvoj logici, nije mi jasno. Svi koji su poslati prema šumi nisu preživjeli. Prebacuju sve na jedan kamion, a onda odvajaju muškarce od žena i djece. Jezive scene! Mislili smo da je gotovo!
NIKAD NISMO SAZNALI KO JE MATIJA
DOLAZI neki Matija, traži Omera Dangu, i vodi ga negdje. Ne poznaju ga, niti pretpostavljaju kamo ga odvodi. Garantuje da mu se ništa neće dogoditi. Tako je i bilo, vratio ga, a da ni Danga, niti njegovi najbliži nisu doznali ko je navodni Matija, po čijem je zadatku došao i vratio Omera, živog i zdravog! Dobro se dobrim izgleda vratilo, eto, i u tom ratnom haosu, kada su ljudi gubili glavu, kakvog li apsurda, zbog “pogrešnog imena…”
Putovanje straha i neizvjesnosti, za Hasanefendiće se na sreću završilo poslije više od tri mjeseca. Kada su se pojavili u Tuzli, čekao ih je novi šok:
“Tetka Amira i svi koji su nas poznavali, već su nas bili oplakali. Dobili su ružne i tužne vijesti o nama, prosto nisu mogli da vjeruju da smo tu, pred njima – sjeća se Emina.
Turbulentan i život pun iznenadjenja, nastavio je živjeti Omer Danga. Završio se i rat, još jedno njegovo životno poglavlje, krenulo i treće, nažalost i posljednje. Nije mogao bez kuće, u kući auto – radionice, svoje Vlasenice i Vlaseničana. Odmah je uspostavio odnose sa mnogima, dolazili mu u Tuzlu, nije to bilo “vlaseničko doba sreće”, ali Omeru je bilo puno srce!
ČOVJEK KOJI JE ŠIRIO LJUBAV
“Prodali smo kuću u Vlasenici, 2001. godine, u Tuzli podigli novu, iznova je to bio ‘dom fešte’, radosti, ali ni blizu svega u Vlasenici! Opet se slavilo, ponovo smo se družili za nove godine, Uskrse, Božiće i Bajrame. Bilo je i muzike, svake godine navraćali nam za Bajram, Romi, trubači iz Srbije. Kada je Omer umro, septembra 2013. godine, bilo je to desetak dana pred Bajram. I, gledam, dolaze Romi pred našu kuću, ali umjesto našega Omera, sa raširenim rukama, čeka ih na vratima garaže posmrtnica sa njegovom fotografijom. Oni zastadoše kao ukopani, vidim krste se, nakloniše se – i odoše! I nikad više nisu prošli tom ulicom, niti se čula njihova svirka – sjeća se Bahira.
BIO JE to čovjek, koji je širio ljubav! Zato i ne čudi što se u njegovoj novoj kući u tuzlanskoj Solini okupio veliki broj poznatih i nepoznatih ljudi. I ovih i onih! I prvih i drugih i trećih! Dženaza u Vlasenici bilo je mjesto na kome su se nakon brojnih godina ponovo, mnogi po prvi puta, sreli ljudi koje je rat razdvojio, neke i podijelio, ali Omer Danga, svojom rukom ih je doveo na jedno mjesto! Tamo gdje je pokopan. (Piše: Saša BURLICA – Foto: Porodična arhiva)
Saša, hvala ti na ovom tekstu o našem Dangi.Ako imaš snage i želje, molim te u ime Danginih prijatelja da napišeš još dužu storiju o čovjeku kakav se rijetko rađa.