Bez bilo kakve sumnje, obimna knjiga „Tuzlanski procesi“ Kadrije Hodžića svojom vrlo specifično eksponiranom aktuelnošću i minuciozno rasprostrtom svježinom dokumentarističke faktografije i ličnih svjedočenja, predstavlja prvorazredni historijsko-publicistički događaj, primarno, Tuzle, a i puno šire. Definitivno dopirući do višedesetljetno zabranjenih „tema i ljudi“ i apsolutno tabuizirane „Pašagine epohe“ sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Vjerovatno, i po prvi puta na ovaj način, nakon pola vijeka, data su javnosti na jednostavan, jasan i sveobuhvatan, podrobno izvoran dokumentacijski uvid izuzetno dramatična događanja u političkoj sferi Tuzle i njene šire regije, koja će kontekstualno dugoročno i fundamentalno odrediti i usmjeriti cjelinu privrednog, razvojno-ekonomskog, obrazovno-kulturnog, sportskog i sveukupnog političkog života. I višegeneracijski i naše živote, bukvalno do današnjih dana.
Uglavnom, autor ove knjige, iako a priori zauzimajući „stranu u postupku“, gotovo da nije ništa značajno od događanja prešutio, niti je polunametnutom autocenzurom pokušao da izbjegne imena svih važnih, i manje važnih, aktera ove parašekspirovske ljudske drame niskih pobuda. Ni njihove sveukupne lične i porodične tragedije, s jedne strane i klanovskog partijsko-karijerističkog pobjedničkog trijumfalizma „spržene zemlje“, s druge strane. Simbolički, a ponekad i bukvalno, letjele su potpuno (ne)selektivno političke glave na sve strane.
I pored poprilično znakovite vremenske distance i djelimično malog broja živih direktnih svjedoka ovih događanja, sve ostalo su vrlo personalno kompromitirajući „detalji“, uglavnom, prljave osobnosti pojedinaca i grupa, mahom svojevoljno upregnutih u unutarpartijska, u pravilu, izuzetno okrutna razračunavanja sa svojim dojučerašnjim pravovjernim saborcima.
Politički krajolik pozadine „Tuzlanskih procesa“ prve polovine sedamdesetih godina je pretpostavljena „hiljadugodišnja i neuništiva“ Titova, još uvijek čelična, jednopartijska samoupravno-socijalistička Jugoslavija, zbratimljenih naroda i narodnosti od Triglava do Đevđelije i od Save do mora, ekstremno vojno moćna JNA i još moćnija Državna bezbjednost – (S)DB, sa svim svojim sofisticiranim, difuzno široko rasprostrtim pobočnim službama i agencijama „opštenarodne odbrane i zaštite“. Uz sve to, Maršal je bio u dubokoj starosti, onemoćao i, objektivno, značajno intelektualno i biološki u silaznoj putanji, bez stvarnog kapaciteta da drži pod kontrolom događanja i ljude oko sebe, kao desetinama godina do tada: njegove „ruke više nisu bile mlade“.
Takođe, to je vrijeme oštrog obračuna sa hrvatskim „maspokom“ Savke Dapčević-Kučar i Mike Tripala, te srbijanskom protutežom „(anarho)liberala“ Latinke Perović i Marka Nikezića etc.
Svakako da su tu i jasno prepoznatljive naznake oštrog i beskompromisnog međugeneracijskog sudara stare garde prekaljenih Titovih partizana i profesionalnih revolucionara, sa jednom novom političkom elitom obrazovanih „mirnodopskih“ komunista postratno stasalih, željnih vlasti i, barem polusalonskog iskoraka izvan, ipak titoističkog-ljudskog-lika boljševičkog Maršalovog šinjela, ali ne i izvan paternalističke sjenke zasluženog autoriteta njegove historijske ogromnosti. I pored toga, temeljito i bez milosti su pometeni „željeznom metlom svete nedodirljivosti centralizirane partijske moći“ i njenih policijsko-bezbjednosnih pretorijanaca.
U to vrijeme u BiH, uglavnom, već kristalizirana vlast na čelu sa Brankom Mikulićem, Hamdijom Pozdercem & Co., dovršava obračun sa „nepodobnom grupom revolucionara“ tzv. bosanskim liberalima na čelu sa A.Humom, Kapetanovićem, Karabegovićem i Kaporom, potpuno čvrsto preuzimajući i sve druge poluge hijerarhije tadašnje monopartijske vlasti.
U takvom širem okruženju, može se dosta utemeljeno reći da je direktni obračun sa Pašagom Mandžićem, koji će kontinuirano potrajati šest-sedam godina i kulminirati javnim hiper-brzopoteznim sedamnaestodnevnim suđenjem 1975.g. „Tuzlanskoj (neprijateljskoj) grupi“, paradoksalno izuzimajući njenog tzv. vođu Pašagu Mandžića-Murata, bio gotovo „iznuđen“ njegovom ličnom dubokom revolucionarnom romantičarskom pravovjernošću u neku, u krajnjoj instanci, „partijsku pravdu“ za sve one koji konkretno i nesebično rade „u interesu naroda i radničke klase“, u ratu, kao i u miru. Posebno, svog šireg zavičaja.
Ali, ta slavna vremena su bespovratno već odavno bila prošla, istina, čak i ona konkretno revolucionarno-ratna iz 1941./42. o događanjima u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni vezana sa saradnju partizana i četnika i kontekstualni pokolji muslimanskog stanovništva Koraja, Tupkovića, Gračanice kod Šekovića etc., postala je pitanje ličnog i subjektivnog interpretiranja njenih sudionika i autoritarnosti njihove tadašnje političke moći.
Sudeći po podastrtim dokumentima u ovoj knjizi, upravo je pitanje historiziranja neke vrste (in)direktne odgovornosti tadašnjih partizanskih ključnih rukovodilaca Cvijetina Mijatovića-Maje i Rodoljuba Čolakovića-Roćka za ta događanja, bio i ključni okidač za izuzetno oštar i okrutan obračun sa Pašagom Mandžićem. Moralo ga se ušutkati po svaku cijenu. DB-ovsko fabriciranje „Neprijateljske tuzlanske grupe“, te „upakivanje“ hereze lokalpatriotske razvojnog vaninstitucionalnog soliranja i petogodišnje intenzivno i široko partijsko frontovsko difamiranje „lika i djela“ Muratovog u tuzlanskom kraju, samo su bili onovremenski uhodani mehanizmi (političkog) i naknadno sudskog obračuna sa nepoćudnim pojedincima i grupama.
Branko (Mikulić) i Hamdija (Pozderac), uglavnom čuvajući sopstvenu političku moć etatizirane Republike BiH, bili su dio polunijemih „sprovoditelja volje“ tadašnjeg realpolitičkog Yu-političkog main-streama: što visi neka i otpada. A, da se i Maršal previše previše ne ženira.
Konkretni tuzlanski domaći partijski operativci, a da nisu oni, bili bi neki drugi, tako Kadrijina knjiga kaže, (samo)odabrani za programirani progon i usputno kolateralno temeljito uništavanje cijelih porodica inkriminiranih, personalno su poznate osobe, kao i njihove beskrajno nesretne žrtve. Tadašnjom svemoćnom lokalnom partijskom „falangom“ upravljao je Esad Horozić-Erozija sa svojim ključnim pobočnicima: Anđelkom Vasićem, Predom Jovanovićem, Slavojkom Janković, Hasanom Dervišbegovićem etc., te naknadno Smiljkom Fizović-Milojević itd.
Direktne bespomoćne žrtve iz prvog generacijskog ešalona, njihove karijerističke okrutnosti „pakovanja Pašagi Mandžiću“ osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne: Salih Burek, Teufik Selimović, Ahmet Delibegovć, Halid i Fadil Čokić, Seniha Hodžić (Čokić), te „slučajni prolaznik“ Dušan Glamočanin. Naravno, policijsko orkestriranje je bilo povjereno Mati Andriću, Dušku Zgonjaninu, Rešidu Musiću itd., uz direktan nadzor i brifiranje moćnog saveznog bezbjednjaka generala Franje Herljevića.
Nisu „dobro prošli“ ni Sead Babović, Avdo Nalbant, dr. Ahmed Trnovljaković, Vehid Delibegović, Salih Atić, Izet Hodžić, Smail Trbonja i mnogi, mnogi drugi.
Epilog, potpuno kataklizmičke, nezamislive elitno-kadrovske sječe glava po Tuzli i široj okolici, možda jedne od dugoročno štetočinsko najmalignijih političkih regionalnih bližehistorijskih epizoda, bio je dugoročno potpuno katastrofičan po društveno-političku i ekonomsko-razvojnu samosvojnost Tuzle, koja je produžena do današnjih dana.
Bespovratno je snagom represije i sile, nametnuta Tuzli politička sluganska snishodljivost i duboki kolektivni psihopatološki kompleks inferiornosti kasabe spram „viših razina vlasti“, posebno onoj sarajevskoj. Čini se da je to ono „neobjašnjivo“ političko „samogranatirajuće“ prokletsvo Tuzle „od sada do vječnosti“. I nazad.
Konačno, „Pašagini okrutni progonitelji i egzekutori“, bez izuzetka su ostvarili briljantne i vrtoglave životne karijere od Sarajeva, do Beograda, pa i šire, ali uglavnom, „završili“ su u konačnici mahom, prema svojim željama, po „netuzlanskim“ grobljima Sarajeva, bezimeni Tuzlaci na otkomandi u Šeheru, baš kao i njihov „antipolitički pigmalion“ Pašaga Mandžić, iako to, zasigurno, nije želio.
Njemu, Tuzlaku Muratu, stolarskom radniku i profesionalnom revolucionaru, odavno je već bilo vrijeme da se „vrati kući“ na bijelom konju apsolutne političke i sudske rehabilitacije i da nađe konačni smiraj u svom najvoljenijem gradu, koji mu je ostao „dužan“ i na ovom i na onom svijetu.
Ono što neće moći učiniti, i da to i želi, je pranje tuđih neprolaznih nečistih savjesti: to nije do njega. Neka tako i ostane.
Kao i zahvalnost prof. dr. Kadriji Hodžiću od svih nas, kojima je svojom intrigantnom knjigom dao priliku da simbolički, barem akademski, prihvatimo pruženu Muratovu „ruku iz groba“. Nevinu, onoliko koliko je to moguće u ovoj ljudskoj privremenoj „dolini suza“. (Piše: Derviš ČIČKO)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
I sad je ovdje samo sto budala imamovic pokusava da ga eliminira iz istorije tuzle