Vjerovatno je nedavna ostavka „iz privatnih razloga“ Predraga-Peđe Kojovića predsjednika „Naše stranke“, samo krunski dokaz kontinuiteta svojevrstne paradoksalnosti njenog, najčešće, pragmatično nelogičnog cik-cak djelovanja i nekapacitiranosti da se konačno izađe iz neprekinute generalne političko-organizacijske „krize identiteta“ i pragmatičnog ideološkog profiliranja na domaćoj javnoj sceni.
Ova, sada je to sasvim jasno, primarno, sarajevocentrična stranka nikad nije sama sebi odgovorila na ozbiljno „(ne)postavljeno“ pitanje, da li je pozitivno akademsko-elistističke i nadetničke konsocijalne provenijencije „ustavnog patriotizma“ ili samo još jedna od željkokomšićističkih klijentelističkih udruga FGR-jarana. Participiranje u izvršnoj vlasti u Kantonu Sarajevo i takvoj, sasvim neprincipijelnoj, u Tuzlanskom kantonu, pokazalo se kao sijaset polupromašenih kompromiterskih vlasti-radi ispada, daleko ispod javno proklamiranih principa socijal-liberalnih uzusa, kako kadrovskih, tako i ideološko koalicijskih. Predominantno se u TK sve svelo na šemu „gdje svi Turci, tu i mali Mujo“ i uobičajenom imbecilnom privatno-karijerističkom glupavošću o efikasnosti konspirativne borbe za boljitak „unutar vladalačkih neprijateljskih linija“.
Osim toga, „Naša stranka“ je svakako jedna od raritetnih stranaka, koja se nakon historijskog izbornog uspjeha na opštim izborima 2018.g. dramatično suočila sa neshvatljivim unutarstranačkim trvenjima, a posljedično insajderskom kadrovskom sječom glava, funkcionerskim odlascima i ozbiljnim siromašenjem sopstvene izborne baze. Takođe, i umjesto potpuno očekivanog rutinskog i formalnog postpobjedničkog kongresnog reizbora 2019.g. Predraga Kojovića, ostvarena je, sada se pokazuje, dramatična Pirova pobjeda kroz „iglene uši“, sa kojom se posterior stranačka novouspostavljena vrhuška nije znala nositi. Umjesto organizacijske konstruktivne liberalne sinteze „prijateljskih“ kompromisa, krenulo se u klasična čvrstorukaška klanovska razračunavanja sa neistomišljenicima i treniranje strogoće, gotovo do ivice sankcioniranja „verbalnog delikta“.
Deprimirajući i razočaravajući rezultati na lokalnim izborima prošle 2020.g. samo su bili lakmus-papir promašenosti političkog promišljanja sopstvene snage, lošeg kadroviranja i kratkovidog i inferiornog povlađivanja koalicijskim partnerima SDP-NiP logikom „klanja vola radi peke mesa“, preko leđa sopstvene stranke. Naravno da je šlag na tortu, sumnjivog kvaliteta, neoprostiva „mostarska blamaža“, dok je famozni širezavjerenički sarajevski Bogićević-Gate, samo ilustrirao da „Naša stranka“ sa svojim partnerima, nažalost, može uvijek i gore.
Konačno, kada se podvuče crta, i ako je javna percepcija jedan od najvažnijih argumenata procjene stvarnog partijskog političkog rejtinga, ispostavlja se da je „Naša stranka“ poslije svih ovih silnih „historijskih bitaka“, ključni gubitnik i da je, ponajprije, borba vođena protiv same sebe ili zamišljenog utvara-protivnika.
Predrag-Peđa Kojović jeste odgovoran za stanje u stranci čiji je još uvijek „predsjednik u ostavci“ i blisko vrijeme pred nama će pokazati da li je i kriv, ali sam tajming „ni mukajet“ ostavke u predizbornoj godini i demagoški poklič „da ćemo iz ovoga izaći još jači“, te da „on ostaje u najužem rukovodstvu“, nisu isuviše ohrabrujući. Uostalom, to se do sada nikad nije desilo.
Takođe, Edin Forto, dosadašnji Peđin hiperlojalni alter ego, kao njegov sasvim logičan sljedbenički predsjednik, a i, za sada, jedini kandidat na vanrednom kongresu 4. septembra, dobiva u ruke „prevreli krompir“ dramatične organizacijske rastrojenosti i disolucije stranačke infrastrukture i značajno poremećenih iterpersonalnih odnosa. Koalicijskih, svakako.
Nadati se da će bliskodolazeći vanredni kongres biti i katarzičnog duha, te da se neće ići putem nedefiniranih i voluntarističkih „Peđinih staza revolucije“ ili komformističkog „I poslije Peđe, Peđa“. Doduše, jedino ako se ne prihvati ova vrlo kontroverzna, politički neprijatna i kukavička, negativistička ostavka, kao idolatrijski „doprinos jačanju snage stranke“.
„Naša stranka“ je svakako važan politički entitet kod nas, ali moraće imati snage da se kvalitativno odredi i ponovo javno legitimira: ko je, šta je i kuda ide. A, i teorija „nultog zbira“ je uvijek na strani gubitnika, kao univerzalno opravdanje sopstvene neučinkovitosti, a na to se nema pravo. (Piše: Derviš ČIČKO)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)