Kao što opredmećeni materijalni supstrat graditeljskog naslijedja, arheološki ostaci i memorijalni ostaci prošlih vremena nisu nijema galerija pojava i likova već nam produhovljenom snagom svog graditelja, dinamizmom svog postojanja generira naše kolektivno ili identitetsko pamćenje, tako i drveće preko svojih milionitih lisnih signala šalje opomene o svojoj zaštitnoj misiji u toplinskim valovima.
Narodski rečeno „pasje vrućine“ izazivaju ulančane nepogode na sve živo, a čije posljedice ćemo imati i u vidu daleko težih ekoloških migracija. I dok varijable krvnog pritiska narušavaju naš vertikalitet urbano ili gradsko drveće mi se nameće kao orijentir svega u prostoru od čega se ne može pobjeći. Polazište mi je uvijek naučna maksima antičkog naučnika Gaja Plinija Starijeg iz njegova djela “Zemljopis staroga svijeta”, koja kaže da je šuma najveći dar koji posjeduje čovječanstvo. Taj gigantski laboratorij za proizvodnju kisika i za umanjenje efekta „staklene bašte“ koja je uzrok ovih toplinskih nepogoda, ovih je dana intenzivno aktueliziran na svjetskim biološkim katedrama i institutima.
Dok je dendrološka revitalizacija velikih svjetskih autostrada već gotova stvar, prostorni planeri i urbanisti interpoliraju svoje dokumente klimatskom strategijom urbanim ozelenjavanjem gradova ili inženjerski rečeno razvojem urbanog šumarstva. Stereotipno je više da ponavljam da je uloga zelenog lista drveća najefikasnije sredstvo u borbi protiv toplinskih udara koji su u gradovima posebno opasni radi volumenskih toplinskih akumulatora.
Naravno da su toplinski udari globalne prirode, ali u većim gradskim cjelinama kao recimo Tuzla, značajnu mikroklimatsku korekciju može imati urbani fundus drveća odnosno stalno povećanje i zaštita lisne površine čije primarne funkcije su redukcija temperaturnih ekstrema, povećanje vlažnosti zraka i zaštita od od štetnih zračenja. Medjutim, naša tj. tuzlanska stvarnost je sasvim nešto drugo. Većina dendro fundusa, uključujući parkove, drvorede, blokovsko drveće i soliterna stabla odaju katastrofične prizore dendrocidne aktivnosti Gradske uprave.
Normalnom mentalnom ljudskom sklopu teško je zaključiti da li se zločin sistematskog uništavanja krošnji drveća vrši kao posljedica zle vladarsko upravljačke svemoći naturaliziranih urbanih tipova političikih menadžera i hudih dizača ruku u kaplarskoj staklari, ili kao manifestacija tragedije i groteske kao esencije ljudskog bića. Ne isključujući ni prethodni realitet jer se više puta pokazao ili bolje rečeno osramotio na prostorno urbanoj matrici naše zajedničke svojine koja se zove – Grad, ja ću se većinski oprijedijeliti za ovu filozofsku kategoriju.
Uzaludno virtualno u svojim usamljeničkim zapamćenjima ridam i urličem za Gradom koji to više nije. Pa nije za to jer je na njega izvršena agresija visinskog akcentiranja soliterskih uljeza kojima tu nije mjesto. Uništitli su ono bez čega se jedan grad ne može turistički brendirati jer je uništio vizurne linije, odnosno u disfunkciju stavio najatraktivnije predjele prirodne ljepote- vidikovce kao što je „Kicelj“. Turisti su nekada sa Kicelja mogli da uživaju u posmatranju svih reljefnih i geomorfoloških oblika planine Konjuh: visovi, vrtače, sedla, amfiteatre, kose, padine, zaravni, platoe, ćuvike, ili sve ono čime je Nebo nagradilo ovaj atraktivni zaštićeni pejzaž, jedan od rijetkih u Bosni i Hercegovini. Zoografski urbanistički kondori na Slatini i na lokaciji Klaonice to su zauvijek onemogućili.
Kako će putnik namjernik ili turista vidjeti glavu ljute guje na Đindić mahali, a kako tek doživjeti umjetnički pikturalno derviševićko-ekmekčićko ekspresijski trajno koloristički žigosanu panoramu Tuzle. Umjesto toga vidjeće nakaradno smiješne habituse drveća, neobičnog izgleda, grotesknog kao i njegovi dendro dželati.
Svoju bi krivicu i odgovornost prema narodnom zdravlju bar donekle umanjili kada bi naučili da drveće kojeg su oni ranili sa svojim patološkim izdancima ekološki u vremenu našeg postojanja potpuno beznačajno, kao i saznanjem da se vrijednost drveća kojeg su oni uništili i uništavaju, mjeri isključivo potrebom za njegovom zaštitnom funkcijom, koja je neprocjenjiva. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)