Već duži vremenski period aktuelno ordinirajući “Bog”, ili, ko to više zna, samoproglašeni Njegov Izaslanik na Zemlji, iz zgrade bivše Komande 2. korpusa, je odlučio da se iz razloga sopstvene zloće osvetoljubivosti pozabavi i posthumnim bacanjem transcedentalnog “prokletstva” na svoje fantomske političke protivnike i lične neprijatelje i dušmane, proglašavajući ih sopstvenim morbidnim proceduralijama, nepostojećim i ekskomuniciranim iz naših sjećanja na donedavnu prošlost. Budućnost, svakako.
Tako su u analima Grada putem zaboravljenih i propuštenih komemoracija i javnog “slova o čovjeku”, prestali da “postoje” znameniti Tuzlaci, od značajnih organizatora nedavne odbrane, profesora, intelektualaca, do privrednika, pisaca, političara, novinara, slikara, sportaša. Bez očekivanog i sasvim zasluženog javnog, čaršijskog oproštaja i izraza zahvalnosti i sjete, oni su prepušteni administrativnom zaboravu kao nus-produkt i nepoželjni talog prljave vode pseudosvetačke aktuelne vlasti, dovoljne samoj sebi i onog što ona želi da vidi u vještičjem čarobnom ogledalu malograđanskog samoljublja i neviđenog idolopoklonstva.
I jeste moralno svetogrđe svaki puta kada i Gradsko vijeće na svojim redovnim sesijama okrene gluho uho prema očiglednim, i višekratnim, blamažama Gradske uprave i njenog Stožernika, smišljenim propuštanjem časnog ispraćaja naših zaslužnih sugrađana. Na taj način neizravno asociraju na tzv. Kadaversku sinodu, sada svojim nečinjenjem, po kratkom postupku, posthumno presuđujući značajnim osobama “osudom sjećanja”, te njihovim privatno-selektivnim protjerivanjem iz javne uspomene Tuzle.
Samo posljednja, nažalost, od samo jedne u nizu, sramotna je tišina oficijelne Tuzle, poglavito njenog Gradonačelnika, u vezi sa nedavnim posljednjim pozdravom sa profesorom Seadom Avdićem, čovjekom kome naš Grad, zasigurno, duguje puno toga. Što iz predratnog, posebno ratno-džehenemskog, pa i iz postratnog vremena. Njegov politički i profesionalno-profesorski habitus je uvijek usko bio vezan za Tuzlu, njene ljude, “tuzlanski način” odbrane njenih vrijednosti. I niukom smislu nisu nešto što se može primitivno bagatelizirati, zanemarivati i podvoditi lokalnim politikantskim kupler-majstorima kao dnevnopolitičko jednokratno samodovoljstvo nekrofilne odmazde.
Ako jedan cijeli život proveden pred našim očima, privatni, javno-politički i onaj karijerni univerzitetskog nastavnika, našeg skromnog, pristojnog, čaršijski ljubaznog sugrađanina prof. dr. Seada Avdića, svojedobno dugogodišnje visokorangiranog socijaldemokratskog stranačkog dužnosnika, te hijerarhijski drugog čovjeka odsudne odbrane ovog grada, ne zaslužuje javno obraćanje Gradonačelnika Tuzle, onda je “sve truhlo u državi Danskoj”. I čini se da je sve bilo uzalud: naš Grad je preživio i odbranio sebe i druge, braneći etičke principe, poštenje, “čojstvo”, pa tek onda upotrijebivši “junaštvo”. Drugo bez prvog, jeste ratno-zločinački barbarizam, viđen širom naše zemlje.
Konačno, notorna činjenica, gotovo nepriznavanja postojanja Tuzlaka Seada Avdića i njegovog životnog puta, sasvim jasno i logično otvara mogućnost da isto tako “prođu” i još živući rht. Sejini najbliži suborci: Selim, Meša etc. Uostalom, Gradonačelnik je prezauzet, vrlo često “obuzet” ranije preuzetim obavezama, opravdano spriječen ili na službenom putu. “Taki čojk.” A, i zaboli ga.
Ali, i doktrinarno “božansko pravo kraljeva”, te njihova analogna izloženost kritici i prosudbi samo samog Boga, ima, ipak, i svoj kraj. Barem je uvije bilo tako. Do sada. (Piše: Derviš ČIČKO)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
U ENGLESKOM RJEČNIKU SLENGA IMA I POJAM DŽUKELA.U ROMSKOM JEZIKU TO JE IZRAZ ZA PSA. U ENGLEKOM RJEČNIKU SLENGA, DŽUKELA JE NAJNIŽI ČIN U HIJERARHIJI PASA.
OVA POMISAO NA KATEGORIZACIJU PASA, INSPIRISANA JE TVOJIM TEKSTOM, DRUŽE ČIČKO.
HVALA TI ŠTO SE BORIŠ DA SVAKI GRAĐANIN TUZLE, POSEBNO ONI KOJI SU SE SVOJIM RADOM, REZULTATIMA RADA I NA DRUGI NAČIN:U PRIVREDI, KULTURI, SPORTU, UMJETNOSTI ITD, POSTIGLI REZULTATE KOJI IH IZDIŽU IZNAD OSTALIH.
NEGIRATI REZULTATE TUZLAKA, MINIMIZIRATI IH, POTCJENJIVATI I IGNORISATI, ZNAČI DOSTIĆI NAJNIŽI ČIN U HIJERARHIJI KOJU SU ENGLEZI USTROJILI MEĐU PSIMA.
Rahmetli Sead Avdic – “ostavite Hrvate na miru, sami ce se iseliti iz Bosne u Hercegovine…..gorio u dzehenemu, Seade, ti, i svi ostali kojima je Alijino nasljedje vrhunac politickog habitusa …..ima nas koji pamte izljeve dijareje nasih “prvaka”, nebitno iz kojeg etnosa ili provijencije dolazili, procitajte “Djelidbu” Skendera Kulenovica prije no sto pljusnete panagerike svakom idiotu koji je djeci ispirao sive celije na faxu….tol'ko !
O mrtvima …. samo istina ….
Rahmetli dr. Sead Avdić je bio eminentni profesor Mašinske škole a zatim i Mašinskog fakulteta u Tuzli. To je prvi profesor koji je svoje učenike još u tehničkoj školi oslovljavao kolegema a svojim studentima, magistrantima i doktorantima je ljestvicu potrebnog znanja uvijek postavljao na veći nivo.
Plijenio je profesorskim znanjem i u tom smislu bio je dobar pedagog. Iz više razloga na onaj svijet je preselio kao poznati tuzlak iz svoje životne epohe i zato molim da ne politiziramo njegovo životno djelo iz ugla usko stranačkih interesa. Zaista je na svom ispraćaju zaslužio sve počasti Grada Tuzla. Neka mu je veliki rahmet.
Ipak na kraju Imamovic nije bio na djenazi