Tuzlanske žrtve “dar” na oltaru Imamovićevog karijerizma

Jasno je da BiH, ili bilo koje druge države, zasigurno nema, niti ima smisla njenoj opstojnosti kao civiliziranog smislenog organizma socijalnog ustrojstva, bez unutarnjeg najšireg društvenog dogovora. I to ne mora biti konsenzus, o postojanju zajedničkih interesa, temeljenih na elementarnim suštinskim postulatima pravde, pravednosti, jednakosti i zagarantiranih opštih individualnih i kolektivnih ljudskih prava, sloboda i humanizma modernog dunjaluka. Postratno domovinsko pomirenje je logična posljedica primjene navedenog u političkoj praksi, ali ne umože biti istovremeno i njenim uzrokom. I ništa više, niti manje.

I, ako se na tako dosta jasnim principima „razmišlja globalno, a djeluje lokalno“, a ne obrnuto, pa i u Tuzli, onda je kontekstualno, nedavna zvanična posjeta Gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića, na poziv njegovog al pari pozateglog tuzlanskog taze jaran-pobratima Jasmina Imamovića, potpuni anahroni presedan i „prst u oko“ svemu što sadašnji politički zapadni svijet čini održivim i dugoročno mirnodopsko stabilnim. BiH, i više od toga.

Promatrajući aktuelnu konkretnu stvarnost, tzv. tuzlanskim očima tolerancije i multikulturalnog suživota, i bez utega lokalnog ratno-nacionalističkog zločinačkog divljanja, političko pohođenje Tuzle od strane jednog sasvim primitivnog poluobrazovanog mlađahnog zadriglog nacionaliste, i suštinski političkog antituzlaka, otvoreno i izvorno revizionističkog pročetničkog svjetonazora, potpuni je lični i nezamislivi politički i ljudski fijasko Gradonačelnika Jasmina Imamovića. Poniženje Tuzlaka, bez sumnje.

Prigodno plasirane, tupoglave su parapopulističke parole o tome da je „vrijeme pomirenja, saradnje, okrenutosti budućnosti, ekonomiji, turizmu, mladima, zajedničkim interesima Banjalučana i Tuzlaka etc.“, koje su „na prvu“ zazvečale, konačno, kao liberalno-slobodarsko promoviranje okončanja već frtalj vijeka dominirajuće strahovlade zlokobnih šovinističkih atavizama.

Ali, ovdje se radi samo o zveki i ehu političke izgubljenosti u neprincipijelnoj „praznoj glavi bezidejnosti“ tuzlanskog Gradonačelnika, koji je pomislio u jednom trenu sopstvenog bipolarnog prolapsa i intelektualnog sunovrata, da je moguće virtuelno-demagoški proizvesti jednu potpuno novu stvarnost i ostvariti je resetiranjem realnog života putem paralelnog svijeta dualnosti „Matrix-Jasmin“-imaginacije.

Kažu, da je i to moguće, ali paraleno uz programiranu amneziju i neselektivno brisanje sjećanja na naše preživljene živote.

Naime, upravo je to ono što nam naš metuzalemski Jaso-gradonačelnik širokogrudo nudi: opijum neselektivnog zaborava, bez pravde i pravednosti, bez kazne za zločince, bez utjehe za preživjele, bez nade da postoji svijet u kojem dobro pobjeđuje zlo i da nove, mlade generacije neće ponovo stati u neki novi, planirani „red za klanje“. To nam se potura pod licemjerjem socijaldemokratske otvorenosti prema smradu ekstremne desnice, nekog novog lažnoidealiziranog doba, nekog novog poglavlja knjige ljubavi i povjerenje, bez da se temeljito zatvorilo prethodno najmračnije zločinačko razdoblje genocidnog ubijanja, klanja i karadžićevsko-mladićevskog „konačnog rješenja muslimanskog pitanja na ovim prostorima“.

Potpuno je monstruozne okrutnosti petparački tuzlanski javni politički instagram-vodvilj Imamović-Stanivuković, a posebno klovnovski zagrljaji ostarjelog i potrošenog lokalnog monarha sa sitnim novobogataškim skorojevićem u „lister odijelu“ u pijačarskom miledodikovskom bonapartističkom naletu ka vrhovima BH vlasti.

Politička poruka koja se bjelodano iščitava iz tog opskurnog toplog klinča, kaže da je sasvim poželjna i moguća naša budućnost na masakru na Kapiji, „koji se nije ni dogodio“, a da je legendarna bitka na život i smrt na Brčanskoj Malti samo „zločinačka egzekucija mladih vojnika JNA“ iz zasjede itd.

Takođe, šlag na Imamovićevu tortu poniženja Tuzlaka, zasigurno je ritualna kolektivna striktno sakralna SDP-seansa u Pravoslavnoj crkvi u čast Gradonačelnika Banja Luke, uz potpuno morbidni programirani protokolarni zaborav „zabranjenog grada“ posljednjeg počivališta mladosti Tuzle na obližnjoj Slanoj Banji. A, valjda je i Muftija Tuzlanski sretno „ispao iz protokola“ Stanivukovićevog.

Konačno, svi oni koji nemaju snage ili volje da se iskreno poklone sjenama nevinih žrtava nedavnog rata u Tuzli, i širom BiH, te da nedvosmisleno osude sve zločine i zločince, teško da mogu biti bilo čiji ozbiljni politički partneri „bolje budućnosti“: takva budućnost ne postoji. Naravno, od njih su gori samo lokalni kolaboracionisti, karijeristi na zaboravu kostiju umorenih, na liniji politikantskog oprosta zločincima i zaborava zločina, kao što to upravo simbolički demonstrira Gradonačelnik Tuzle i njegovi snishodljivi politički robovi i moralni hadumi.

Budućnost naše zemlje, ako postoji, a postoji, daleko je od ideja „mir, mir, niko nije kriv“ ranoizborne „državne“ kampanje Jasmina Imamovića i SDP-a, potpomognute Stanivukovićevom nekrofilno-perverznom Srebrenica-opservacijom „čiča miča, i gotova priča“. Nažalost, ta priča, svakako, da još nije ni izbliza gotova.

To ponajbolje znaju žrtve i njihove porodice, a ponajmanje je pozvan tuzlanski „politički leš“ podno Ilinčice i banjalučki mladočetnik da stave završnu tačku na „poricanje, kao krajnji stadij negiranja počinjenih zločina“, gdje time građanska oficijelna politička Tuzla preko noći, gotovo, svetosavski vaskrsava kao subverzivni epicentar „nove realnosti zaboravljenih grobova“ i ogavne crveno-crne koalicije najnovijih političkih barbara. Jasmina za Predsjednika! (Piše: Derviš ČIČKO)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)