Danas skoro da nema nekog ko nije čuo ili pročitao bar nešto o Berlinskom zračnom mostu, operaciji koja je bila simbolom života jednog vremena iz nešto malo dalje prošlosti. Operacija koja je tada značila spas i nadu za preživljavanje jednog cijelog grada i njegovih građana.
Odmah nakon završetka II svjetskog rata, zbog blokade grada od strane SSSR-a, tim zračnim mostom u grad je dopremano gotovo sve što je potrebno za život jednog grada, od mlijeka u prahu, pa sve do uglja i građevinskog materijala. Avioni su slijetali bukvalno jedan za drugim. I grad je preživio.
Danas, a dešavalo se sve ne tako davno, pa opet skoro da pada u zaborav. U zaborav pada jedan drugi zračni most, operacija našeg zrakoplovstva i naše Armije Republike Bosne i Hercegovine, iz naše bliže prošlosti. Tim zračnim mostom dostavljale su se opet gotovo sve životno važne potrepštine i sve drugo što je bilo neophodno za preživljavanje naših gradova u enklavama istočne i zapadne Bosne i Hercegovine.
Za Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać helikopteri i avioni zrakoplovstva Armije Republike Bosne i Hercegovine bili su jedina nada i spas. Pored tih letova napravljeno je još na hiljade drugih letova kao podrška pješadijskim jedinicama ARBiH. Ipak ovi letovi za enklave imali su jednu drugu dimenziju, onu humanu i empatijsku.
Nažalost takvi letovi i u takvim okolnostima nisu mogli proći bez ljudskih žrtava. Prva žrtva u operaciji dostavljanja pomoći stanovništvu bihaćkog kraja zračnim putem bio je pilot Samir Beganović iz Cazina.
Letilo se u svim vremenskim uslovima, danju i noću. Letilo se sve do 7. maja 1995. godine, kada je samo u jednom letu za Žepu ugašeno 12 života. Ugašeni su životi kompletne helikopterske posade i još devet putnika. Datum je to poslije kojeg nije bilo više letova za Srebrenicu, Žepu i Goražde. Nešto malo kasnije, genocidom u Srebrenici, stavljen je krvavi pečat na svu tragediju ovog dijela države.
Nažalost, sjećanje na to vrijeme i ljude kao i na ukupan doprinos zrakoplovstva u odbrani države Bosne i Hercegovine od agresije svedeno je danas samo na puko sjećanje rodbine i nekolicine kolega. Sve počinje i završava se jednostavnim polaganjem cvijeća na mezare poginulih članova posade svakog 7. maja u mjestima tuzlanskog i živiničkog kraja.
Tu je još i obilježavanjem datuma formiranja Vazduhoplovne grupe Bihać, 18. maja. Doduše ovo obilježavanje u Bihaću se još uvijek obavlja u nešto većem broju, i sve to na kraju završava druženjem bivših pripadnika VG Bihać.
Nažalost, ovako zasebno obilježavanje danas ima za posljedicu da je rijetko ko izvan unsko-sanskog kantona čuo za Samira Beganovića, prvog pilota koji je svoj život ugradio u temelje ove države ili da je neko izvan tuzlanskog kantona čuo za Džemala Malkića, Envera Čokića ili Izeta Džambića, članove posade oborenog helikoptera u Žepi.
Danas kada svako pitanje mora proći kroz institucije, da li kroz gradska vijeća, skupštine kantona ili Parlament Federacije BiH, pa onda neka ovaj tekst bude inicijalna “kapisla”, polazna osnova ili profesionalni izazov vijećnicima ili poslanicima da pokrenu inicijativu za određivanje jednog zajedničkog datuma. Na primjer, Dana zračnog mosta čijim bi se obilježavanjem odavala počast kako poginulim tako i živim zrakoplovcima i tako sačuvao od zaborava njihov ukupan doprinos u odbrani države Bosne i Hercegovine.
Takvog datuma mi danas nemamo. I bilo bi pošteno da imamo datum kojim bi se obilježavao doprinos zrakoplovstava ARBiH u održavanju u životu građana i gradova u opkoljenim enklavama. Moraju mlađe generacije ove države da čuju imena onih koji su svoj život dali, da li na istoku, zapadu ili nekom drugom kraju zemlje. Moraju čuti i za doprinos još uvijek živih, ratnih komandanata, poput Mevludina Bešić, Mustafe Kahrića, Jakuba Siočića i drugih imena koja su u pilotskom esnafu urezana zlatnim slovima poput Muje Mušića, Hidajima Gazibegovića i drugih.
Jedinice zrakoplovstva, kao integralni dio ARBiH, za razliku od korpusa, djelovale su na cijeloj teritoriji države i stoga je jako važno da se tako jednim zajedničkim datumom sačuva vrijednostnjihovog ukupnog doprinosa. Parcijalnim obilježavanjem, kakvo imamo danas na par lokalnih nivoa, sigurno vodi jednog dana, htjeli mi to ili ne, gašenju sjećanja na to vrijeme i ljude.
Gašenjem sjećanja na to vrijeme gasi se i dio naše prošlosti i historije. A ko zaboravlja svoju historiju, nužno će mu se ponoviti. (Piše: Izudin MALEŠKIĆ, pilot – brigadir OS BiH u penziji)