Na današnji dan prošle godine prestalo je da kuca srce dobrog čovjeka i sjajnog novinara, Mirze Mukića.
Preminuo je u 70. godini, ukopan je na Gradskom groblju Trnovac u Tuzli.
Na tom mjestu okupili su se članovi porodice, te mali broj prijatelja i kolega.
“Nedostaješ, Mirza! – rečenica je koju je neko izgovorio, uz odobravanje ostalih, a koja dovoljno govori.
Nedostaje Mirza, njegov vedri duh, nedostaje kao suprug, otac i brat, ali i kao drugar i kolega. Britko i čitko pero, kakvo je bilo njegovo, rijetkost je među “sedmom silom”.
Radni vijek počeo je kao nastavnik u Osnovnoj školi Kiseljak, ali je ubrzo promijenio profesiju i počeo raditi kao novinar tvorničkog lista “Sodaso”. Uporedo je radio kao honorarni dopisnik beogradske “Borbe”.
Tokom rata u BiH, kao dobrovoljac uključio se u rezervni sastav policije, da bi nakon formiranja Informativne službe 2. korpusa Armije BiH prešao u redakciju lista “Armija ljiljana”.
Godine 1994. prešao je u Press centar općine Tuzla, a potom u “Front slobode”, gdje je ostao do rasformiranja tog glasila 2007. godine.
Sarađivao je i sa sarajevskim “Večernjim novinama”, Radio Tuzlom, gdje je jedno vrijeme bio član Upravnog odbora; bio je dopisnik lista “San” da bi novinarsku karijeru okončao 2010. godine kao jedan od istaknutih urednika “Tuzlanskog lista”.
Mukić spada u plejadu novinara koji će se pamtiti po serioznim, analitičkim i kritičkim tekstovima u kojima je ispoljavao nužnu profesionalnu hrabrost, služeći, kako je znao reći, isključivo čitaocima.
Tišina iznad spomenika na Gradskom groblju Trnovac govorila je više od riječi. I kratko izgovorene dvije riječi:
“Nedostaješ, Mirza!” (Foto: TL)