Tuzlanska arhitektonska scena: Izbrisani s lica zemlje (Foto)

Neposredni ali ne i jedini ”krivac” za nastanak ovog teksta je francuski arhitektonski dvojac An Lakaton (Anne Lacaton) i Žan-Filip Vasal (Jean-Philippe Vassal), ovogodišnji dobitnici prestižne Princkerove (Priztker) nagrade za arhitekturu i njihov moto-vodilja u projektovanju ”nikada ne uništavaj – samo dodaj i transformiši”.

U osvrtu na njihov rad ugledni britanski časopis ”Gardijan” ističe zdravorazumski pristup u oblikovanju prostornih cjelina gdje dižu glas protiv često nepotrebnog rušenja postojećeg radi zamjene nečim naoko trenutno atraktivnijim.

A u našem gradu Tuzli, gdje  je rušenje uzelo maha zbog tonjenja i malo više radi neodgovornosti prema kulturno-istorijskom naslijeđu, niko (ili skoro niko) ni da se osvrne, a kamoli da podigne glas zbog uklanjanja vremenskih simbola i svojevremeno prostornih repera grada kao što su hotel Bristol, stara zgrada Opštine, nekadašnja Biblioteka na Skveru, Dom armije, kino Mladost, kino Radnik, Muzička škola …

Stara zgrada Opštine

Sagrađena je 1937. godine, a iseljenja 2003. zbog opanosti za korisnike, 2006. godine predložena za upis na listu nacionalnih spomenika u BiH, godine 2015. izbrisana sa pomenute liste i sa lica zemlje. Zbog, kako je obrazloženo, nemogućnosti obnove i opasnosti za prolaznike iako je predstavljala jedan od najznačajniji arhitektonskih spomenika evropske moderne kod nas. Stila koji na ove prostore donosi praški student arhitekta Bogdan Đukić, čije najznačajnije karakteristike funkcionalnost i jednostavnost formi bez suvišnih ukrasa uspješno interpretira u svojim projektima.

Da je bilo malo više sluha, volje i znanja ovaj objekat, koji je samim svojim postojanjem odašiljao nijeme poruke o arhitektonskoj prošlosti grada, morao se sačuvati na ovaj ili onaj način. Adaptacijom i rekonstrukcijom. Ili rušenjem pa ponovnom izgradnjom kako je to urađeno sa zgradom ”Barok” u njegovoj neposrednoj blizini.

I ne samo on. Morao se sačuvati i orginalni izgled Rimokatoličke crkve iz daleke 1893. građene u neogotičkom stilu kao i  fasade Okružne pošte iz 1901. nama znane kao zgrada Biblioteke, jer su svojim rasporedom u prostoru i arhitektonskim vrijednostima činili jedinstvenu kulturno – istorijsku cjelinu koja je zavrijedila zaštitu od strane grada. U sredinama koje drže do svoje prošlosti i kulturnog naslijeđa ovakvi objekti se ne ruše nego se proglašavaju neprocjenjivim naslijeđem i svjedocima kontinuiteta u razvoju jednoga društva.

Zgrada stare gradske biblioteke 

Objekat iz 1901. olako je uklonjen 2015. godine sa urbanističko – arhitektonske scene grada i poslana u dadoteku sjećanja. Baš kao i zgrada stare Opštine. I to po istom scenariju koji kaže – zapusti, devastiraj, pa proglasi opasnim za korisnike i prolaznike. I na kraju sruši uz obrazloženje da se ništa drugo nije moglo uraditi. Ili je moglo pošto je postojao  projekat  obnove i sanacije, a i radovi na samom objektu su bili započeti.

Rađena prema projektu inžinjera Vilhema Dvoržaka sa svojim raskošnim fasadama na kojima su se isticali detalji karakteristični za XIX stoljeće predstavljala je neizbježan dio priče o Tuzli kao gradu. Mnogi arhitetekti i istoričari umjetnosti smatrali su je za jedno od najznačajniji arhitektonskih ostvarenja na ovim prostorima.

Zgrada Muzičke škole

Sagrađena je, neki bi rekli, daleke 1959. godine po projektu Franje Lavrenčića, arhitekte za koga je  jedan od najvećih bosansko-hercegovačkih projektanata i teoretičar arhitekture Ivan Štraus naveo da pripada grupi stvaraoca koji su dali značajan doprinos u razvoju savremene arhitekture na tlu Bosne i Hercegovine.

Objekat građen u duhu evropske moderne (istom onom u kome je građena i zgrada stare Opštine) bio je svojevrstan hram muzičke kulture sve do 2011. godine, kada se  škola iseljava  zbog pojave oštećenja na konstruktivnim dijelovima nastalih usled deformacija tla. Od tada prepuštena zubu vremena i devastiranju polako je išla ka svome konačnom kraju.
Rušenju i slanju na stranice dadoteke sjećanja gdje se već nalaze značajna ostvarenja iz prošlosti tuzlanske arhitektonske scene dokumentovanih povijesnih i estetskih vrijednosti.

Teško je negirati činjenicu da zgrada u stanju kakvom je bila nije mogla nastaviti trajati u prostoru i vremenu, jer više nije ispunjavala nijedan uslov potreban za normalan rad škole. Škole koja  je za ovaj grad  nešto više od toga – jedan od njegovih simbola uspješnosti na polju kulture. Potreba za novim prostornim sadržajima adekvatno opremljenim i opasnost od njenog daljnjeg korišćenja svakako su opravdani razlozi za rušenje.

Ali rušenje koje se nije trebalo dogoditi u ovom obimu. Nešto se moglo i moralo sačuvati kao nit koja će podsjećati na tradiciju i kontinuitet u trajanju što ova škola neosporno ima. Da je izrada idejnog rješenja nove zgrade Muzičke škole povjerena arhitektima kreativcima koji poštuju prošlost i poznaju sadašnjost, a ne arhitektima koji projektuju ”konfekciju”, sigurno bi bila sačuvana elegantna eliptična ulazna partija sa kolonadom stubova urađena u najboljem maniru evropske moderne jer je spoj starog i novog danas dobitna kombinacija u svijetu arhitekture.

Hotel Bristol 

Za ovaj objekat, projektovan od strane arhitektonskog dvojca Dragiše Baršovana i Nebojše Tomanovića, neko je negdje već napisao: ” Rušenje hotela Bristol je nešto što se Tuzli nije trebalo dogoditi”. Mišljenje sa kojim bi se mnogi složili.

Od 1960. godine bio je jedno od najomiljenih mjesta za okupljanje Tuzlaka i odsjedanje putnika namjernika pa sve neposredno do 2010. kada je uklonjen sa postojeće adrese bez da je dato i jedno razumno obrazloženje za taj čin. Jednostavno moglo im se. Neki su razloge njegovog uklanjanja pokušavali opravdati potrebom za novim sadržajima i većim kapacitetima nego što su bili postojeći. Ima logike u tome. Ali to je trebalo uraditi na malo rafiniraniji način. Onako kako su to uradile Sarajlije sa svojom Evropom. Sačuvali su i adaptirali postojeće ne narušavajući duh prošlih vremena, oplemenjujući ih dogradnjom koja ”govori” jezikom sadašnjosti. Suptilan spoj starog i novog  na jednom mjestu.

Da je bilo volje, znanja i vizije tako nešto se moglo uraditi i na našem Bristolu. Neko će možda reči da hotel Bristol nije što i hotel Evropa. Tačno. Ali ni Tuzla nije Sarajevo. Neosporno je da su hoteli Evropa i Bristol simboli svojih gradova i vremenskih epoha u njihovim razvojima. Oni su svoj simbol sačuvali, a mi naš nismo. Zašto?

Zgrada Akademije dramskih umjetnosti 

Tačnije zgrada Doma armije koja je bila samo  privremeno utočište spomenute akademije prije njegovog uklanjanja 2018. godine (izgrađen 1961.) da bi se na njegovom mjestu  napravila zgrada Opštinskog suda. Baš tu. Kao da nije bilo moguće sačuvati ga i pronaći neku drugu možda i pogodniju lokaciju od ove. Rušenjem ovakvih objekata i to u gradu kao što je naš gdje nedostaju objekti sa dahom nekih prošlih vremena koji ne skrivaju njegove godine, nije ništa drugo nego iskazivanje krajnjeg nepoštovanja prema njemu i njegovoj prošlosti.

Svaki grad bez takvih objekata je dosadan i sterilan ma koliko bio moderan. Nije ovdje učinjenja nepravda samo prema gradu. Još veća je učinjena prema budućim generacijama studenata Akademije dramskih umjetnosti. Svako ko je imao priliku da se upozna sa sadržajima ovoga objekta ne može da se otme osjećaju da je bio kao stvoren za ovu Akademiju. Tražio je samo određena, ne velika ulaganja, da bi se u potpunosti prilogodio potrebama studenata i profesora. Njenom obnovom bi se dobio jedan arhitektonski kontinuitet kroz vrijeme koji ovome gradu toliko nedostaje.

Poznata je činjenica, kod nas danas potpuno zanemarena ako ne i zaboravljena, da je za dobijanje jedne potpuno formirane akademske ličnosti u punom značenju tog pojma, pored objekta u kome će sticati znanja, isto tako važno obezbjediti i širi ambijent koji se može dobiti samo u većim urbanim sredinama sa tradicijom. Oduzimanjem ove zgrade i lokacije studetima i prebacivanjem na periferiju grada oduzeta im je mogućnost svakodnevnog neposrednog komuniciranja u njihovom ”prirodnom ambijentu” – pozorištu, koje im je bilo na samo 10-15 minuta laganog hoda.

I to u pozorištu sa tradicijom, jer je prvo profesionalno pozorište u BiH osnovano upravo u našem gradu 1898. godine. Mjestu iz snova za stvaranje prvih kontakata sa budućim kolegama i ”kupovinu” novih znanja koja se ne stiču na fakultetu nego predstavljaju nadgradnju stečenog u učionicama.

Ovo ne pišem tek tako nego i zbog kolega arhitekata koji nisu podigli svoj glas protiv premještanja akademije. Arhitekata koji su mahom bili sarajevski đaci, arhitekata koji su zaboravili šta im je značilo vrijeme provedeno u sarajevskoj ”Parkuši” neposredno poslije završenih predavanja, vježbi ili ispita. Vrijeme u kome smo se družili, razmjenjivali ideje i proširivali stečena znanja na jedan neformalan, ali nadasve koristan način.

Kina ”Mladost”  i  ”Radnik” 

Pisati o rušenjima bioskopa, u ovom slučaju kina ”Mladost” (1960. -2021.)  i ”Radnik” (1953. -2015.), nije isto što i pisati o rušenju objekata neke druge namjene, jer oni su dio genetskog koda svakog grada u kome su upisane najljepše uspomene generacija i generacija njegovih žitelja.

Danas zahvaljujući novim tehnologijama  koje su nam omogućile da imamo svoje ”vlastite kućne bioskope” odumiranje bioskopa u klasičnom smislu, dođe mu kao prirodan proces.

Nestanak objekata u kome su bili bioskopi ima i jednu dodatnu dimenziju na koju upućuju i riječi našeg sugrađanina, rođenog Tuzlaka izgovorene prilikom rušenja kina ”Mladost”:

”Gledam ovo rušenje. Znam da ovaj objekat kao kino nije imao budućnost. Ali uklanjanjem svake ove cigle uklanja se i dio priče o Tuzli. Zar mu se nije mogla dodijeliti neka nova uloga adekvatna sadašnjem trenutku i pustiti ga da živi zajedno sa svojom pričom. Gradu su potrebni ovakvi objekti. Pogotovo ovakvome kakav je naš”.

Šta napisati osim – mogla se.

Za kraj svakako je potrebno ponovo spomenuti An Lakaton (Anne Lacaton) i navesti njene riječi:

”Kratkoročno gledano najlakše je porušti. Ali to je gubljenje energije, bacanje materijala i gaženje istorije. Štaviše, to ostavlja vrlo negativan uticaj na zajednicu. Za nas je to čin nasilja”.

I da ne bude zabune, u našem gradu su porušeni i značajniji i veći i ljepši objekti od ovih, ali ovo je priča o onima koji su ostali u mojim sjećanjima. (Piše: Milorad STOJANOVIĆ, diplomirani inžinjer arhitekture – Ilustracije: Autor)