Mijo Franković: Antidijalektička kaljuža Tuzla

Dijalektika je dominirajuća bitnost ljudske komunikacije o prirodi, društvu i razvoju ljudske svijesti, a jednostavno rečeno to je sučeljavanje suprotnih mišljenja tj. teze i antiteze, a njihov uporedni razvoj stvorit će novi kvalitet, novu cjelinu kao sintetski umni ili naučni destilat koji će biti relevantan i stabilan na horizontu prostora i vremena. Njena epohalna zakonitost inkorporirana je kao naučna i filozofska osnova marksističke teorije koja je zauvijek u političkoj historiji trasirala političku sudbinu velikog dijela čovječanstva.
Značenjski pristup pojmu dijalektike dao sam u laicizirajućoj formi radi lakše primjene na tuzlansku graditeljsku, urbanističku, prirodnu i društvenu matricu.

U mnogim državama Evope objekti čija je vremenska datacija pedeset godina, ako se nađu na meti rušenja, postaju fokus javne rasprave u smislu iznalaženja jedinstvenog cjelovitog sintetskog rješenja i objektivizacije novog kulturnog brenda sa zajedničkim ciljem obogaćivanja pripadajuće prostorne cjeline. Tuzlanska upravljačka katedra još niti jednom nije pokazala da to hoće, zna ili može. Samovlašće, pohota, grabežljivost, sujetnost, samodopadnost je uništila tezu ili antitezu, u ovom slučaju sasvim svejedno, važno da je pobjedio jači udarajući ko zna koji biljeg sramote i primitivizma na već odavno zacrnjenu pitoresknost Tuzle. Pa Tuzla je nekada imala u sklopu prostornih planova i Odluku o estetskom izgledu grada (O tempora, o mores).

Dok države u našem okruženju za svoje kapitalne urbanističke destinacije donose na najvišim nivoima odluke o zaštiti tradicijskih vinjeta tih gradova, kao i izdvajanje kulturno historijskih prostornih cjelina s ciljem zaštite socrealističke arhitekture da se ne bi stvorio dikontinuitet u naučnoj lenti i kolektivnom nacionalnom memorijskom procesoru, Grad Tuzla ruši i ono najglobalnije kao što je komunikaciona i signifikantna funkcija nad čijom provalijom umire svaka ekspresija spomeničke Tuzle. Dijalektički trijalizam „spomenik-vrijeme-čovjek“ je u Tuzli mrtav.

Kada sam dobio prvo zaposlenje inženjera pripravnika u jednom malom bosankom montaničkom mjestu, došavši kući dijeleći poklone ukućanima, koje sam kupio od akontacije, otac me upita da li se može vozom tamo doći. Na moj negativan odgovor na očevu dijalektiku, kratko je odmahnuo rukom i rekao da bježim odatle što prije.

U dijalektičkom vrtlogu života sada vidim da je čitav život bježanje koje me obuzima noćnim morama, jer sam na kraju balade u mjestu (Tuzli) gdje se ne može doći vozom. Stotine limenih motornih skela na gumenjacima svakodnevno hrle prema Tuzle uporedo sa korovsko-korozijskom prugom kao materijaliziranoj tezi ili antitezi, svejedno.

Neki dan me se duboko dojmilo kazivanje beogradskog glumca, koji je preminuo neki dan, a koji je započeo karijeru u Tuzlanskom pozorištu, njegov dolazak u Tuzlu vozom i inspirativan prikaz tuzlanske željeznice i stare željezničke stanice.

I na kraju da bih da odagnam poremećaj disanja dok ovo pišem, kratko prezentirao moj dijalektički osvrt na dijalektiku muzike ili zvuka. Zvuk iz prirode i akordi iz muzičkog instrumenta nisu jedno isto. U dugoj historiji civilizaije našli su svoje neumitno jedinstvo suprotnosti isto kao i udaraljke i bubnjevi koji su pratili pećinske ljude u raznim prigodama života, zvukove iz volujskog rogovlja, životinjskih mjehova pa sve do limene ili pleh muzike, koja sonorično ukrašava ljudski kulturni i sveukupni društveni reprodukcijski sesijski krug, slaveći zvukovno trubljama, flautama, udaraljkama i bubnjevima svekoliku seansu humanog dinamizma u slavu dostojanstva čovjeka.

Hoće li se u ovom našem biotopu desiti manifestacija zvukom i akordom tog prahistorijskog ljudskog refleksa ili će se, prije dernjava majmunskog čopora, pretvoriti u pravo ljudsko društvo. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.