NIJEMA KASABA: Konzerva crva

Prije dva mjeseca, regiju je iz pandemijske katatonije i standardne učmalosti prodrmala ispovijest srbijanske glumice Mile Radulović. Ona je uporedo sa podnošenjem krivične prijave, u medijima za silovanje optužila uglednog profesora i reditelja Miroslava Aleksića, a kao mjesto zločina navela njegovu, jednako uglednu, školu glume.

Ubrzo su došle potvrde te priče u vidu krivičnih prijava i ispovijesti drugih žrtava – polaznica iste škole. Potez srbijanskih glumica je u samo nekoliko sati povezao i pokrenuo žene iz cijele regije, koje su imale slična, a nerijetko i gora iskustva. Ispričale su svoje traume, a njihove ispovijesti, što anonimne, što javne, objavljene su na Facebook stranici „Nisam tražila“. Otvorena je konzerva crva, a iz nje je provalio smrad koji se na ovim prostorima taloži vjekovima. Potresne i užasne priče, pravi horori o iskustvima koje su žene svih uzrasta, uključujući najraniji, doživjele i preživjele unutar svojih domova, u školama, na fakultetima, na ulici, u komšiluku, preplavile su virtuelni prostor.

Aktivirali su se čak i mediji, inače previše skloni autocenzuri i nezamjeranju moćnicima. Par sedmica nakon njenog nastanka, administratorke stranice (i same mlade glumice), prestale su da objavljuju ispovijesti. Uradile su to usljed prijetnji onim što se slobodno može nazvati pravnim nasiljem, to jeste – tužbama. To nije bilo sve. Dobijale su, a i dalje dobijaju anonimne prijetnje, sama stranica je bila na meti napada hakera, kao i profili administratorki. Bilo je pokušaja da se masovnim (lažnim) prijavama blokira stranica ili komplet ukloni sa društvene mreže. Oglasile su se nevladine organizacije, strane ambasade i pokoja javna ličnost, doduše, potonji krajnje oprezno.

Ono što je upalo u oči ovdašnjim posjetiocima te stranice, jeste da je jedno vrijeme gotovo svaka druga objava (anonimne, ali i one potpisane punim imenom i prezimenom) dolazila iz Tuzle, a kao mjesta zločina navedeni su UNTZ, preciznije, Filozofski fakultet, Akademija dramskih umjetnosti, te JU Narodno pozorište Tuzla.

Da se razumijemo, ništa od navedenoga nije bilo vijest, niti nova informacija, za bilo koga ko je iole upućen u lokalna dešavanja. Jedina je novost bilo to da su žrtve odlučile da progovore. Slični skandali i afere su i ranije znali da dospiju u javnost. Sjetimo se samo slučaja Sarajevskog pravnog fakulteta – odjeljenje Tuzla. I tada se javnost na kratko podigla, a potom je, baš kao i sada, uslijedila žestoka pravna i medijska kontra-kampanja. Svjedokinje i žrtve su šikanirane, a oni rijetki hrabri koji su odlučili da o tome pričaju i da nešto poduzmu, bili su izloženi golemom pritisku. Pokojnoj nekompromitovanoj tužiteljici Dijani Milić, koja je vodila taj slučaj, namještena je afera koja ju je na kraju otjerala u preranu smrt.

U međuvremenu je svijet napravio veliki iskorak naprijed, koji se ogleda u pokretu #MeToo. Žene iz svih branši i sfera života su progovorile o svojim iskustvima, koja su se kretala od seksualnog uznemiravanja, preko zlostavljanja, do krajnje brutalnih silovanja. Dosta moćnika se našlo na udaru javnosti i sudova i mnogima je presuđeno ili im se još uvijek sudi. Činilo se na momenat da bi taj pokret najzad mogao da dobije svoje odjeke i u Bosni i Hercegovini. No, naši su zakoni napisani tako da su počinioci zaštićeni više od medvjeda, a žrtve nesmetano mogu biti izložene javnim napadima na njihove ličnosti, dovođenjem u pitanje njihovog kredibiliteta i integriteta.

OMERTA AKADEMIJE

Pretpostavka nevinosti je pravni princip koji se kod nas predugo zloupotrebljava za zataškavanje raznih vrsta zločina. Po pravilu, na nju se pozivaju oni koji su dovoljni moćni i imaju novca da si priušte advokate i tuže medije i pojedince. „Niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno“ vrijedi na sudovima i to je dio pravne stvarnosti. U objektivnoj stvarnosti, svako je kriv onog momenta kada počini krivično djelo. Neke od žena koje su javno prozvale svoje zlostavljače, podnijele su krivične prijave i njima je savjetovano da ne izlaze više u javnost, sve dok slučajevi ne dobiju pravni ishod. Tako je nekako cijela priča nestala iz javnog prostora, potisnuta drugim nedaćama i skandalima, kojih nam ne nedostaje. Novinarska praksa se razlikuje od pravne. Mi se vodimo principom tri nezavisna izvora. Pri tome, misli se na najmanje tri izvora, koji nemaju veze jedan s drugim. Ako od tri ili više različitih osoba koje se uopšte ne poznaju, čujemo istu verziju priče, možemo biti sigurni da se tako i desilo. Kako kaže ona narodna: „Ako ti trojica kažu da si pijan, lezi i valjaj se“.
Autor ovih redova godinama sluša o užasnim iskustvima koje su žene imale na tuzlanskom Univerzitetu, ali i u javnim preduzećima, pa i administraciji. Nijedna od tih žena se nisu međusobno poznavale, a priče im se poklapaju i u jezivim detaljima. To je dovoljno da ukloni svaku sumnju u njihovu istinitost. Naravno, niko neće objaviti ono što zna, nego ono što može dokazati. Ne zaboravimo, a i izvještaji svjetskih organizacija to svake godine potvrđuju, novinari su također među najranjivijim skupinama u našim zajednicama.

Legitimno je ovdje pitati postoji li više u Tuzli uopšte nešto što se zove “akademska zajednica”? Osim šturih saopštenja iz prozvanih fakulteta i ustanova, te preblage reakcije, čiji je cilj gotovo otvoreno bio da se priča zadrži unutar istih onih institucija, koje su ujedno navedene i kao mjesto zločina, nije se oglasio gotovo niko. Rijetki koji jesu, uradili su to čisto da bi oprali ruke od ikakve odgovornosti i pozvali se na svoje nepostojeće neznanje o dešavanjima u organizacijama u kojima rade godinama. Krajnje neuvjerljivo, mora se reći. Autonomija univerziteta u modernim društvima podrazumijeva brzo i efektivno reagovanje na ovakve skandale, od strane samih institucija. Formiraju se sudovi časti i etička vijeća, a osumnjičeni se sami povlače iz javnog i profesionalnog života, bez da ih na to moraju natjerati sudovi ili menadžment. Izostale su reakcije rektora, prorektora, dekana, profesora, čime je ionako srozana institucija propustila priliku za katarzu i otkrila novo dno.

Jedna od članica grupe „Nisam tražila“, isprovocirana saopštenjem Filozofskog fakulteta, napisala je na toj stranici sljedeće:

„Vidjeh da se FF fakultet u Tuzli oglasio da će pružiti podršku seksualno zlostavljanim studenticama: NIJE DO SADA I NEĆE NITI OD SADA!
1. Profesori između sebe, na kafi pričaju o seksualnim iskustvima koja su imali sa studenticama. Ti doktori nauka, učeni ljudi – ajde što čine to sa djevojkama koje su mlađe od kćerki njihovih, još i bez i malo grižnje savjesti pričaju, hvale se svojim nemoralom. (par njih, tačnije 3 čine pomenuta nedjela, a mlađi su od 40 godina…)
2. Svaki profesor koji je zaposlen na tom fakultetu zna koji kolega zloupotrebljava svoj položaj i šuti o tome, ne poduzima ništa (od asistenata pa do samog vrha – neka se niko ne pravi nevinim, molim lijepo!).
3. Studenticama koje su podvrgnute seksualnom nasilju, nasrtanju tih kretena, ostaje jedino da se štite međusobno. One sa viših godina, upozore nove djevojke koje dolaze, razmjene iskustva da bi ove nove generacije bile spremne ukoliko se nađu u istoj poziciji.(…)“

FILOSOFIJA KASABE

Tuzla nije New York, koliko god ih gradonačelnik upoređivao. Sve se zna u Tuzli, ono što bi trebalo da se tiče drugih, a naročito ono što ne bi trebalo da ih se tiče. Zna se ko krije vanbračnu djecu, zna se ko koga vara, ko je s kim u talu, zna se ko i kako uzima pare, ko tuče žene, ko ih ponekad zamijeni muškarcima, ko upošljava saradnice „preko kreveta“… Svi znaju sve i tiče ih se sve, naročito ono što ih se ne tiče, ali samo kao predmet trača, u svrhu zadovoljenja sopstvenog voajerizma. Onaj momenat kada treba progovoriti javno i nešto preduzeti, kada se stvarno može i treba nešto uraditi da se ispravi nepravda, prevladaju zakon šutnje i taktika nezamjeranja. Branko Ćopić je u svojim djelima često spominjao fiktivni, arhetipski bosanski gradić, kojeg je veliki pisac nazvao Gluha Kasaba. Radilo se o čaršijici s većinskim muslimanskim stanovništvom, kakva je i Tuzla bila, sve do dolaska SFRJ i zakašnjele industrijske revolucije. Ekonomski bum, izgradnja fabrika i zgrada, kao i migracije selo-grad, Tuzlu su brzo pretvorile u grad. Ali, ljudska svijest se razvija dosta sporije od tehnologije i društva. Kasaba je ostala u glavama stanovnika Tuzle. Nakon zadnjeg rata i poništavanja gotovo svega pozitivnog ostvarenog u periodu od 50 godina mira, ta kasaba se ponovo probila kroz tanku patinu urbanog. Iz nje je ovog puta izronila ne samo gluha, nego i slijepa i nijema.

Postoje brojne razlike između zajednice i društva. One se ne ogledaju samo u veličini i stepenu razvitka, nego i u dinamici odnosa među njihovim pripadnicima. Zajednice su po pravilu manje, kompaktnije, izolovane, a njihovi članovi se bolje međusobno poznaju. Društvo je dinamičnije, u njemu u interakciju dolaze pripadnici raznih zajednica, često i oni koji se uopšte ne poznaju. Zajednica pruža sigurnost svojim članovima, a sve što od njih traži je da prihvate postojeća pravila, bez da ih propituju. Za razliku od zajednice, dužnost je svakog odgovornog pripadnika (zdravog) društva da propituje postojeća pravila, da ih stavlja na test i ukazuje na propuste u njima. Na taj način, društva mogu da se razvijaju i napreduju. Zajednice su monolitne i opiru se promjenama. Zbog toga, one ostaju osuđene na to da ih na kraju pregazi vrijeme i zaobiđe progres. Na to se otprilike svode i razlike između kasaba i gradova.

TIČE NAS SE

Ovo nije samo ideološko, ni političko, ni pravno, nego kulturološko, ako hoćete – civilizacijsko pitanje. Svako se može i mora odrediti i očitovati o njemu, bez obzira na lična uvjerenja. Ako ste komunista, ovo je bitan dio borbe za oslobođenje žena. Umjereni ljevičari i liberali prepoznaće trend globalnog feminizma, kojem se treba priključiti. Za umjerene desničare i konzervativce, ovo je borba za njihove supruge, majke, sestre i kćerke ili na koju već osnovnu biološku funkciju moraju svesti žene, da bi im priznali vrijednost. Za ekstremne desničare, ovo je momenat dobar kao i bilo koji drugi, da revidiraju svoje stavove i preispitaju neke životne odluke.

Ako tema nestane iz javnog prostora, od svega do sad urađenog, na kraju će imati štetu samo žrtve, a društvo biti spušteno na nivo niži od onoga na kojem je bilo prije. Sada imamo priliku da potaknemo zakonodavce i sudstvo da primijene postojeće i promijene loše zakone, kojima se od svih vidova seksističkog zlostavljanja i nasilja štite žene. Treba dosta toga da se oslobodimo kasaba u našim glavama, koje su naši zatvori i koje će ostati zatvori za našu djecu. Zbog svega navedenog, ovo će biti prvi u seriji tekstova na ovu temu. Tiče se svih nas, htjeli mi to priznati ili ne. Negdje progres mora početi, pa zašto da ne počne sa pitanjem kulture zlostavljanja žena? Jer, za razliku od svih oblika seksualnog uznemiravanja i nasilja, TO one traže od nas. (Nastavit će se) (Piše: Elvis KUŠLJUGIĆ)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.