Mijo Franković: Čemu služe tuzlanski fakulteti? (Foto)

U sunčanom premaproljećnom danu stanovnike tuzlanskog naselja Slatina posmatračke poglede privukla je otužna ili bolje rečeno zločinačka groteskna predstava kako neki je zovu „orezivanje stabala“. Naravno radi se o populističkom biotehničkom terminu kompromiterskog karaktera, jer sa orezivanjem stabala nema nikakve veze, ali sa neviđenim zločinom nad prirodom je usko povezan. Pedesetogodišnji urbani ukras ovog dijela Tuzle, dendrološki brend raritetno prirodnog i turističkog značaja, ali isti tako, a i više, kulturnog, umjetničkog, urbanističkog u smislu ekološkog univerzuma, našao se pod udarom tehnicizirane sjekire vandalskog odnosa onih kojima drvo mrači poglede, za koje ono proizvodi neke „baje“, drvo koje ga podsjeća i budi ružna sjećanja na ruralne pustahije iz kojih je dopelao uz pomoć nerazumljivih antifašističkih parola, akcijaških kurseva o svemu i svačemu, večernjih škola, pa sve do današnjih sveznajućih mahalsko-palanačkih krajputaških fakulteta.

Tragikomično je da gospodari ovoga grada ili naredbodavci dendro zločina nisu u životu naučili niti dvije rečenice iz predmeta „Higijena“, sa plavim koricama, kojeg sam učio u petom osnovne, odnosno, značaju drveća sa lisno površinom u odjeljku „Sanitarno higijenska zaštita stanovništva“. Tražiti odgovornost pojedinaca za ovu urbanu sramotu bio bih uzaludan posao. Ako niko nije odgovarao za rušenje nemjerljivih svjedoka i artefakata našeg nacionalnog kolektivnog pamćenja, kao temelja nacionalne identitetske piramide BiH, onda bi za ovo bio cirkusantski posao.

Dok fitofiziološke laboratorije i instituti uz ogromna ulaganja otkrivaju stotine potencijalno neistraženih značenja funkcije drveća i lista, do sada objavljene naučne reference iz ovoga područja u civilizovanim urbanim sredinama i ptice na granama pjevaju, dok za tragičare koji ovo naređuju, baktericidno, fitoncidno, protistocidno i pufer sistem lebdećih čestica sa aerosolima koji su nosači svih pandemija, apokrifna je ili sumniva nauka. Važno je znati da su najveće investicije u velikim evropskim metropolama, prošle i ove godine u komunalnoj sferi, revitalizacije parkova i zaštite starih drvoreda i stabala.

Univerzum lista drveta je toliko značajan da njegovo uništavanje srazmjerno prati i otvaranje puta u apotanaziju ili nestanak života, odnosno put ogromnoj svjetskoj krizi pomjeranja stanovništva. Situacija u Tuzli je toliko nakaradna da taj proces uništavanja lisne površine, koji je na prvoj liniji odbrane ljudskog zdravlja, formira apokaliptični proces apoteoze ili uzdizanja ličnosti na društveni pijedestal.

Na kraju, umjesto zaključka, da objasnim izdajničku ulogu fakultetskog establišmenta Tuzle u odbrani univerzuma koji se zove „lisna površina drveća“, naravno, izuzimajući uhljebe koji kao potrošački paraziti u korupcijskom kokonu, za sada još nenapuklom, doprinose procesu opšteg društevnog siromaštva.

Paradigma koju su izdali akademci Tuzle sastoji se u tome da je svako stablo veličanstveni neponovljivi objekt prirode i da mu se pristupa selektivno: u smislu zaštitte vertikaliteta i biostatičkih momenata, zdravstvenog i morfološko anatomskog dijagnosticiranja grana svih redova i veličine i sprječavanja visinskog prirasta tamo gdje sigurnosni faktori to uslovljavaju. Drugim riječima, selektivan operativno zaštitarski čin na naučnim principima, čime bi veći dio lisne površine bio sačuvan, umjesto njegove totalne smrti.

Nažalost, Tuzli su svi naučni potezi strani, estetika urbanizma i vinjete tradicijske Tuzle odavno su na meti rušenja vandala sa fakultetskim diplomama. Radi toga ovoga ljeta nezaštićeni od štetnih zračenja i poremećene mikroklimatske dispozicije naselja Slatina, zborit ćemo „Quo vadis academia“, „Quo vadis profesores“, umjesto „Vivat academia“ i „ Vivat….“ atc. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)