San i java: Melanholija suočavanja s izbornom pobjedom

Sada kada se već s priličnom sigurnošću mogu ustanoviti i definitivni rezultati lokalnih izbora u našem Gradu, nije daleko pomisao da se takve izborno-političke pobjede ne bi poželjele niti najgorem neprijatelju i da su ravne samo zlobnim kletvama dežurnih mizantropa i profesionalnih zloća. Ali, takođe, ne može se izbjeći konstatacija o još jednoj u nizu briljantnih, premoćnih pobjeda gradske budžetokratije, uključujući i sve njene bezbrojne pojavne oblike, podvrste i iteracije, kako personalne, tako i organizacijske.

Jednostavno, uz neizbježnog gradonačelnika s njegovim beskrajnim mandatima, životne istrajnosti znamenitih besmrtnih meduza, čvrsto i disciplinirano organizirana vojska činovnika porazila je gotovo sve ostale sirote Tuzlake i osudila ih na još dodatne četiri godine svoje sopstvene pobjede. I, uglavnom, ovaj njihov već odranije obećani uspjeh, poklonjen nam je oholo gromopucateljno u samrtnoj tišini masovnih corona-umiranja i „čekanja svog reda“ u stroju prema usudu tišine bespovrata tmine blatnjavih, vlažnih mezara. Amin.

Ali, oni koji srećom još uvijek nisu došli „na red virus-konačnog rješenja“, moraće se suočiti, po ko zna koji puta, sa strahotama besmislenog vulgarnog optimizma ostrašćenih pobjednika, njihovog samozadovoljstva i nepristojne samouvjerenosti vladara „tuđom mukom“. Uostalom, uobičajeni sistematični cinizam njihovih neumjerenih predizbornih obećanja, uvijek do sada, a i sada, bio je potpuno neodoljiv samom svojom ogromnošću „šarenih laža“ i sasvim „iskrenom“ posvećenošću dežurnih oficijelnih gradskih lažova. Pošto su naši, navikli smo se na njih i to već poodavno liči na bračnu rutinu mirenja s uživanjem u poznatom i to sve „dok nas smrt ne rastavi“: banalnost prepoznavanja lascivnog samozadovoljstva njihovih političkih „Figurae Veneris“ postale su i dijelom nas samih. Narodnim trivijalno iskrenim jezikom rečeno, „oni se j..u, a mi se kupamo“, pa i kada smo ozbiljno prehlađeni, kao svih ovih godina razvoja i prosperiteta. I uživamo, navodno.

I, srećom, nije nam važno što smo svojom voljom na otojč provedenim fer i poštenim izborima, ovlastili i legalizirali pišljivih, najviše, dvadeset vijećničkih isposnika narodne volje, koje podržava, iz raznoraznih razloga, tek 20-tak hiljada naših sugrađana iliti ponižavajućih 19 % od ukupnog broja upisanih u glasačke liste, da poharče po svojoj poniznoj volji budžetskih, a naših, četvorogodišnjih gotovo 300 miliona KM i još toliko kroz prihode javnih preduzeća i javnih ustanova. Usput će gazdovati, i to sve u našem interesu, i javnim dobrima vrijednim koju milijardu KM i td.

Paralelno, a našom glasačkom blagonaklonjošću i svesrdnim merhametlukom, vijećničke, uglavnom, praznoglave nijeme voajerske bahanalije „partijskih vojnika“, platićemo nekoliko miliona KM, što je, ipak, „sića“ prema gladi bureta bez dna činovnika Gradske uprave, koji godišnje „maznu“ najmanje 15 miliona KM za svoje svakojake aktivnosti obezbjeđivanja sreće i zadovoljstva nas Tuzlaka i td. A, i zaslužili smo to, u najmanju ruku. I tako sve do novih izbora.

Svakako da ne treba smetnuti s uma i nikada ne zaboraviti, da mi sasvim sretno i zadovoljno živimo u našem Gradu živote nečijih sanjanih futurističkih neostvarenih želja i, sasvim logično, da ne želimo nikakve promjene: one mogu biti samo prema nekoj lošoj prošlosti, koja nije nikada ni bila naša. Mi živimo svoju sopstvenu budućnost i to baš sada i ovdje, i nikome je ne damo.

A, što se tiče svih drugih nasrtljivih političkih pigmeja, nerasta, fašista, lažnih socijaldemokrata, nacionalista i druge slične neprijateljski nastrojene „gamadi“ prema našoj vječnoj „crvenoj Tuzli“, ne treba se niko brinuti: jednostavno ćemo ih pohapsiti. Posebno one koji se nekim nesretnim sticajem okolnosti ne daju korumpirati, ili previše traže. Sve u narodnom interesu, naravno. Narod najbolje zna, a posebno kada ga niko ništa i ne pita. (Piše: Derviš ČIČKO)