Izborne pobjede u Tuzli više nikome ne trebaju, u stvari, čak ni njihovim gorljivim akterima i, u datim dugogodišnjim negativno gubitničko-razvojnim trendovima i potpuno profanim pozicio-opozicijskim političkim okolnostima, sasvim je svejedno ko će za par dana, personalno ili kolektivno, slavodobitno isturiti bradu, pobjednički zaurlikati i isprazno, uludo prizvati ljepšu budućnost. Ona više ne stanuje podno Ilinčice. Nažalost.
Šanse smo propustili, vrijeme je potrošeno, povjerenje je jeftino prodano, kompromitirano i uništeno, životi su prošli, mlada raja je otišla u bespovrat, stavljajući time rezolutnu i biološku tačku na dogledivi horizont perspektiva. Ili, u najbolju ruku, kao kuća ogroman upitnik.
Ostali smo sami sa svojim ostrvljenim gradonačelnikom, nepostojećom, ili nakaznom, socijaldemokracijom, urbicidno destruiranom čaršijom i vještačkom „procentualno predstavničkom“, klovnovskom multikulturalnošću okupljenom oko vlasti koja već dvodekadno uspješno izborno-tehnološki pobjeđuje, ali jedino radi same sebe: svojevrstni politički perpetuum mobile. Taj monstruozno moćni pseudokorporativni samoubilački organizam mašinerije obuhvata Gradska uprava, javna preduzeća/ustanove i čvrsto interesno nebrojena povezana lica i organizacije, apsolutno je lokalno nepobjediv i, očigledno, nema namjeru da i dalje ne bude uspješan kao i do sada. I tu se nema šta posebno prigovoriti: pobjednici ne gledaju pobjedi „u zube“.
Ali, već poodavno se pojavila sistemska greška, neki destruktivni virus polifunkcijski mutantnog malignog potencijala u tom ufuranom algoritmu efektivnog drobljenja svih zamišljenih (ne)prijatelja demagoškim maljem „tuzlanske crvene utvrde antifašizma, multikulturalnosti etc.”, tj. nemilosrdno prokletstvo idiotizirane samodovoljnosti u „kuli od slonovače“ i odricanja postojanja stvarnog života običnih ljudi „kupovine hljeba i mlijeka“, izvan gradonačelnikovih fantazmagorijskih snoviđenja futurizma džennetskih vrtova na javi.
Tijekom posljednjih dvadeset godina apsolutne dominacije jedine logike sljepačkog, autoritarnog upravljanja Tuzlom, postali smo svjedocima njenog dramatičnog i bespovratnog pretvaranja u morbidnu spodobu političkog hermafrodita i obilatog javnog ekstatičkog, gotovo paraseksualnog oratorskog samozadovoljavanja, potpuno identičnim „uspjesima“, ili njihovim autoplagijatorskim iteracijama bez presedana.
Ako bismo se na pučkoškolskoj razini elementarne znatiželje podsjetili, posebno, dobrano otrcanih predizbornih tirada aktuelnog gradonačelnika, datiranih u iste periode 2012., 2016. i 2020.g., ili čak i djelimično i 2008.g., čuli bismo gotovo identične sintagme, rečenice, fraze, narativnu intonaciju „pokvarene ploče“. Uglavnom, sve je to više od 10 godina bajata, neizmjerno dosadna i beskrajno puta, u beskrajno puno (ne)prilika ponavljana autosugestivna pričam-ti-priču bajalica: „Dok je SDP-ove većine u vijeću i dok sam ja gradonačelnik, neće biti privatizacije! Moj program je zaštita javne imovine i njeno povećanje, nova javna preduzeća su upravo to! Panonika je bila močvara, sada je nagrađena UNESCO-ovom nagradom! Imali smo tri hotela, sada imamo 33! Minimalno šest hiljada radnih mjesta je otvoreno! U BiH za godinu ima između 700-800 miliona investicija! Na putu smo naglog razvoja i povećanja radnih mjesta. „Crystalico“ je investicija od milijardu…“I td i sl.
Korupcije, naravno, nema pošto „sve mora biti po zakonu, makar i sporije“, i a tu je svakako i paranormalna ideja „ukidanja kantona i uštede od najmanje 3 milijarde KM godišnje“. Ali neodoljiva je radna energija i nezaustavljiva dinamika razvoja našeg Grada: „Uradili smo daleko više od onoga što smo obećali. Nije lako nabrojati sve… Samo za 2019. godinu samo dvije informacije su sadržavale aktivnosti opisane na ukupno preko 70 stranica. Možete misliti koliko je toga za četiri godine mandata“…
Danas su bili izbori u našem Gradu. Imali smo priliku da izbornim političkim olovka-legitimiranjem prihvatimo Tuzlu onakvu kako je vidimo sopstvenim očima i da otvorimo svijet nada boljeg, ljudskijeg života, ili tuđim, političkim ludilom enormnog vlastoljublja defektnim očima, koje gledaju za nas dvadeset godina neku drugu, paralelnu stvarnost ličnih interesa „odabranih“, korupcionašku neman i nepotizam.
Konačno, ponajbolje je bilo glasati za sopstvenu savjest, pri čistoj svijesti. Bez toga, trebalo je ostati kod kuće. (Piše: Derviš ČIČKO)