Dvanaest učenika bošnjačke nacionalnosti od prvog do petog razreda još uvijek ne pohađa nastavu u osnovnoj školi u Liplju kod Zvornika jer im je onemogućeno izučavanje bosanskog jezika.
Roditelji i učenici područne škole iz Liplja 1. septembra su stupili u štrajk jer su im u matičnim knjigama upisane ocjene iz predmeta “jezik bošnjačkog naroda” umjesto, kako im je obećano, Bosanskog jezika i književnosti.
Tim povodom uputili su pismo visokom predstavniku u BiH Valentinu Inzku. Pismo prenosimo u cijelosti:
“Cijenjeni gospodine Inzko,
Srdačno Vas pozdravlja grupa školaraca iz Liplja. Dok sva druga djeca naših godina već nekoliko sedmica idu u školu, mi smo još uvijek izolirani od ostalih i željno iščekujemo da neko nama i našim iscrpljenim roditeljima pruži pravo rješenje i izlaz, pa da i mi konačno sjednemo u školske klupe.
Svi smo uzbuđeno čekali prvi dan škole, s već spremnim ruksacima, pernicama i sveskama.
Roditelji su nas spremali za školu u novim uslovima, pričali nam o malim junacima što će u ovu školsku godinu kročiti na nešto drugačiji način, pod maskama i s posebnim oprezom. Bili smo spremni da budemo svojim roditeljima i cijelom svijetu ti junaci koji će pokazati kako znaju čuvati i sebe i cijelu planetu. Ipak, mi i jesmo budućnost planete, zar ne?
Gledali smo i gospođu Cvijanović kako svim đacima poručuje da im želi sretan prvi dan škole. Nažalost, gospođa očito nije mislila i na nas, jer zašto bi nju i druge bilo briga što nekoj tamo djeci u nekom Liplju nije dozvoljeno da budu kao drugi i da školsku godinu započnu konačno riješenim pitanjem njihovog maternjeg jezika. Da gospođa zaista želi da svi budemo sretni, ne bi nam uskraćivala naše pravo da se obrazujemo na onom jeziku koji svi mi znamo kao svoj maternji – na bosanskom jeziku.
Međutim, mi izgleda nismo djeca, ili barem nismo dovoljno vrijedni da budemo jednaki. Zar treba da se odreknemo onog jezika kojim govorimo u svojim kućama? Jezika naših roditelja, naših nana i djedova? Jezika na kojem su nas naše majke othranile, pjevale nam na njemu uspavanke i u školu nas ispraćale?
Gospodine, koga vrijeđa taj jezik i zašto? Možda nam Vi možete objasniti, jer imamo samo gomilu pitanja i nijedno rješenje i nijedan odgovor. Kažite nam Vi, trebamo li pustiti da nas guraju u ćošak i smatraju nas manje vrijednim? Zar i mi nismo samo djeca, s istim pravom na obrazovanje i na maternji jezik kao i svako drugo dijete bilo gdje na planeti? Pokažite nam barem Vi, gospodine, da je nekome tamo ipak stalo do nas i pomozite nam da ostvarimo ono što je naše pravo.
Dođite, posjetite nas i uvedite nas u đačke klupe, ne dopustite da se preko naših dječijih leđa lome kola politike.” (TL, foto: Preporod)