Iako im je članstvo u EU još uvijek na dugom štapu, zemlje zapadnog Balkana posljednjih se godina razvijaju brže od Hrvatske.
To potvrđuju i podaci Europske komisije i međunarodnih institucija koji pokazuju veće stope gospodarskog rasta u tim zemljama nego u Hrvatskoj. Dok je, primjerice, Hrvatska u 2017. godini, prema podacima HNB-a, ostvarila rast BDP-a od 3,1 posto, u 2018. od 2,7, a u 2019. godini od 2,9 posto, gospodarstva zemalja europskog jugoistoka u pravilu su rasla su po većim stopama.
Statistički faktor, ali i ekonomska politika, pogurali su zemlje regije naprijed
Tako je, prema podacima Eurostata, srbijansko gospodarstvo u 2017. godini raslo po stopi od dva posto, a već godinu kasnije po stopi od 4,4 posto, da bi u prošloj godini ostvarilo rast od 4,2 posto. Ekonomija Crne Gore u 2017. je ostvarila rast od 4,7 posto, a u 2018. godini od čak 5,1 posto (podaci za prošlu godinu još nisu dostupni).
Brže od Hrvatske proteklih se godina razvija i Bosna i Hercegovina. U 2017. godini bosanskohercegovačko gospodarstvo raslo je po stopi od 3,2 posto, u 2018. po stopi od 3,7 posto, a lani po stopi od 2,6 posto, što je tek za nijansu manji rast od onoga u Hrvatskoj.
Razloga brže dinamike razvoja zemalja zapadnog Balkana ne nedostaje. Stručnjaci, za početak, u cijeloj priči ističu statistički faktor. Naime, sve te ekonomije znatno su manje razvijene od hrvatske pa se i svaki rast gospodarske aktivnosti jače osjeti. Drugim riječima, izgradnja 10 kilometara autoceste u Hrvatskoj ili u BiH ne pridonosi jednako nacionalnom gospodarstvu jer je BiH znatno slabije razvijena od Hrvatske pa i gradnja novih 10 kilometara autoceste za njenu ekonomiju znači više nego što znači u Hrvatskoj.
Ulagačke destinacije s jeftinom radnom snagom usred Europe
Ipak, nije sve u statistici. Pojednostavljeno, zemlje zapadnog Balkana profilirale su se na međunarodnoj ekonomskoj sceni kao države koje jeftinom radnom snagom i poreznim olakšicama nastoje privući ulaganja. Neke od njih u tome su imale više, a neke manje uspjeha. Primjerice, Crna Gora je privukla velika strana ulaganja u svoj turistički sektor. Srbija se također okrenula privlačenju ulaganja, i to u proizvodnju.
BiH je, s druge strane, u privlačenju ulaganja bila znatno manje uspješna od Srbije i Crne Gore, no nakon rata iz 1990-ih godina okrenula se, ističe Damir Novotny, ekonomski analitičar, obnovi velikih industrijskih konglomerata iz vremena socijalizma, poput zeničke Željezare ili (sada posrnulog) mostarskog Aluminija, što je potaklo industrijsku proizvodnju. Osim toga, BiH je posljednjih 20-ak godina puno uložila u razvoj turizma.
Osim privlačenja investicija, zemlje regije dosta su uložile i u gradnju prometne infrastrukture, posebno autocesta. To je otprilike model koji je Hrvatska koristila početkom 2000-ih, posebno u vrijeme vlade Ivice Račana, kada je pokrenut program velike izgradnje autocesta. Nešto slično posljednjih godina radi i Srbija, a u znatno manjoj mjeri i BiH, u kojoj traje gradnja autoceste na paneuropskom koridoru 5c, koji povezuje Budimpeštu s Pločama, dok se u Republici Srpskoj, nakon gradnje autoceste od Banje Luke do Bosanske Gradiške, grade autoceste od prijestolnice tog entiteta prema Doboju i Prijedoru. Autocesta se gradi i u Crnoj Gori, a povezivat će Bar sa srbijanskom granicom i dalje prema Beogradu i Budimpešti.
Dijaspora iz BiH popunjava kućne proračune roditelja i rodbine i tako omogućuje veću potrošnju
No, dok je u Srbiji, kaže Novotny, glavni generator gospodarskog rasta investicijska potrošnja, u BiH je to osobna potrošnja. Plaće u BiH ipak su, općenito gledano, veće od onih u Srbiji, a svoj doprinos jačanju osobne potrošnje daje i velika dijaspora.
“BiH ima velik broj gastarbajtera diljem Europe i svijeta. Oni zapravo doznakama svojim obiteljima u BiH pokreću domaću potražnju”, objašnjava Novotny za Index.
Na prvi pogled, slična je situacija i u Hrvatskoj, no postoje i brojne razlike. Za početak, u Hrvatskoj je, nakon što je izgrađen najveći dio planirane mreže autocesta, gradnja novih autocesta zastala. Tek u posljednje vrijeme ubrzani su radovi u cestogradnji pa se sada gradi Pelješki most, dovršava pretvaranje Istarskog ipsilona u autocestu i nastavlja gradnja koridora 5c kroz Hrvatsku.
Hrvatska se sporije od zemalja zapadnog Balkana oporavila od zadnje recesije
Hrvatska se dosad nije baš proslavila ni u korištenju novca iz fondova EU, što bi joj omogućilo veći i jeftiniji investicijski zamah. S druge strane, iako je osobna potrošnja do koronakrize rasla, to je uglavnom bila posljedica izmjena u poreznom sustavu, koje su građanima ostavile nešto više novca u džepovima, ali ipak nedovoljno za snažan rast potrošnje. Zbog svega toga, Hrvatska se od posljednje recesije oporavljala sporo i polako, svakako sporije od drugih usporedivih zemalja, kako onih u srednjoj Europi, tako i na europskom jugoistoku. Svemu ovome treba pridodati i veliko porezno opterećenje koje uvelike sputava gospodarstvo koje je u zemljama jugoistočno od nas, u pravilu, manje.
“Mi smo sve karte bacili ponajprije na turizam”, primjećuje Novotny.
Dosadašnji modeli razvoja potrošili su se i u Hrvatskoj i u regiji
Kako sada stvari stoje, čini se da su se dosadašnji ekonomski modeli i u Hrvatskoj i u zemljama jugoistočno od nje istrošili. Naime, upozorava Novotny, model rasta koji se temelji na jeftinoj radnoj snazi u današnjoj Europi teško da još dugo može davati rezultate. Potrošio se i model oživljavanja bivših socijalističkih industrijskih giganata, što možda najbolje pokazuje slučaj mostarskog Aluminija. Stoga će zemlje regije morati razmisliti o novom razvojnom modelu, a Novotny vjeruje kako bi im možda najviše odgovarao turski model razvoja, koji se temelji na razvoju mikropoduzetništva i paralelnom funkcioniranju određenog broja velikih kompanija, koje su privukle strani kapital i sada su globalni igrači koji ulažu u druge zemlje.
“Takav model nije primjenjiv na Hrvatsku koja ima drukčiju strukturu gospodarstva, ali jest za zemlje europskog jugoistoka”, zaključuje Novotny.
“Nova Cefta”: jačanje integracije među zemljama zapadnog Balkana
Puno će toga, naravno, ovisiti i o razmjerima koronakrize koja se itekako osjeća i u BiH i Srbiji, kao i u ostalim zemljama zapadnog Balkana. Međutim, valja podsjetiti da su zemlje regije uoči koronakrize krenule u pravcu dublje ekonomske integracije, što je u Hrvatskoj uglavnom prošlo ispod radara. Ključna inicijativa u tom pravcu bila je jačanje smanjene Cefte i stvaranje “balkanskog mini-Schengena”, čiji je cilj stvaranje zone slobode kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi u regiji od Bihaća i Subotice pa do Bitole i albanske Korҁe. U uvjetima kada im je članstvo u EU još uvijek razmjerno daleko, “nova Cefta” zemljama zapadnog Balkana može pružiti određeni nadomjestak za članstvo u EU.
I Srbija i BiH itekako ekonomski jako kaskaju za Hrvatskom
Pritom je važno reći da mnoge zemlje regije, a ponajprije Srbija i BiH, još nisu ni članice Svjetske trgovinske organizacije (WTO), u koju je Hrvatska ušla još davne 2000. godine. Štoviše, BiH još nije ni službeni kandidat za članstvo u EU.
Ne čudi stoga da sve zemlje europskog jugoistoka i dalje jako kaskaju za Hrvatskom. O tome dovoljno govore i podaci Svjetske banke World Development Indicators koji po veličini rangiraju sve svjetske ekonomije. Prema tim podacima, hrvatsko je gospodarstvo u 2018. godini, što su posljednji dostupni podaci, bilo na 76. mjestu u svijetu. Štoviše, Hrvatska je i 2018. godine imala najveću ekonomiju na prostorima bivše Jugoslavije, s BDP-om koji je iznosio nešto manje od 61 milijarde američkih dolara.
Slovenija je, usporedbe radi, po veličini gospodarstva bila na 83. mjestu u svijetu, s BDP-om od oko 54 milijarde dolara, dok je Srbija zauzela 85. mjesto u svijetu, s BDP-om koji je bio nešto veći od 50 milijardi. BiH je 2018. imala tek 114. po veličini svjetsko gospodarstvo, s BDP-om koji je jedva prelazio 20 milijardi, što znači da je ukupna vrijednost roba i usluga koji se proizvedu u njenom gospodarstvu tri puta manja nego u Hrvatskoj. Ekonomije Sjeverne Makedonije, Kosova i Crne Gore, kao i Albanije, znatno su manje i slabije pozicionirane na svjetskoj rang-listi.
Zemlje regije za Hrvatskom zaostaju i po relativnim podacima. Tako je BDP po stanovniku u Hrvatskoj, prema podacima središnje banke, u 2017. iznosio 11.907 eura, godinu kasnije 12.632 eura, a lani 13.270 eura. Istodobno, u BiH je BDP po stanovniku, prema podacima Europske komisije, u 2017. iznosio 4564 eura, u 2018. godini 4873, a u prošloj godini 5129 eura.
Podaci eurostatističara otkivaju nam i da je BDP po stanovniku u Srbiji u 2017. iznosio 5580 eura, u 2018. godini 6140 eura, a u 2019. godini 6590 eura. Kada je riječ o Crnoj Gori, BDP po stanovniku u toj je zemlji 2017. iznosio 6910 eura, a u 2018. godini 7490 eura, dok za prošlu godinu Eurostat podatke za Crnu Goru još nije objavio.
Zemlje regije po stupnju razvoja i dalje spadaju među najnerazvijenije europske zemlje i po tom su pokazatelju znatno iza Hrvatske. Dok je BDP po stanovniku, iskazan u paritetu kupovne moći, što korigira razlike u cijenama među zemljama, u Hrvatskoj 2017. iznosio 62 posto prosjeka EU, u BiH je bio upola manji i iznosio je 31 posto, a u Srbiji 39 posto te u Crnoj Gori 46 posto. U 2018. godini hrvatski je BDP po stanovniku iznosio 63 posto prosjeka Unije, dok je u BiH iznosio samo 32 posto prosjeka EU, a u Srbiji 40 posto i u Crnoj Gori 48 posto Unijina prosjeka. U prošloj godini naš BDP po stanovniku dosegao je 65 posto prosjeka EU, dok je u BiH ostao na 32 posto Unijina prosjeka, u Srbiji je porastao na 41 posto prosjeka EU, a u Crnoj Gori na 50 posto, pokazuju podaci Eurostata.
BiH je praktički disfunkcionalna država, a ekonomski raste brže od Hrvatske
Osim sporog hvatanja vlaka koji bi ih konačno trebao odvesti u Bruxelles, većina zemalja regije suočava se i s političkim problemima. U slučaju Srbije to je ponajprije neriješeno pitanje Kosova. U BiH glavni je problem nefunkcionalna i etnički podijeljena država, što se itekako odražava na svakodnevni život i poslovanje u njoj. U kojoj su mjeri podjele u BiH velike dovoljno govori i to da su se predstavnici dva entiteta i tri naroda godinama prepirali oko poreznog sustava ili stvaranja zajedničke vojske, ali i to što do danas nisu uspjeli postići suglasnost oko pitanja treba li BiH pristupiti NATO-u ili ne. Slabo funkcioniranje središnje države vidljivo je i po naizgled banalnim pitanjima, poput državnih blagdana, oko kojih se dva entiteta ne uspijevaju dogovoriti.
S druge strane, u BiH buja upravni aparat pa, osim središnjih vlasti, u njoj postoje i vlasti na razini dva entiteta i Distrikta Brčko, kao i 10 županija u Federaciji BiH (ili, kantona, ovisno o tome gdje tko živi i kojem narodu pripada). Svemu tome treba pridodati još i oko 150 općina. Ne treba, naravno, posebno ni navoditi da svaka razina vlasti donosi svoje propise i uvodi svoje namete. U takvim uvjetima, moglo bi se reći, svaki gospodarski rast je pohvalan, a kada je stopa rasta veća nego kod zapadnog susjeda, koji je dio i EU-a i NATO-a, onda to gotovo da graniči s čudom. 
Pa ipak, Hrvatska se ne treba bojati da bi je zemlje regije mogle prestići. No nastave li se na duge staze razvijati brže od nas, neke od njih bi nas s vremenom mogle sustići. Nešto slično se, uostalom, dogodilo i s Rumunjskom, koja je još do prije nekoliko godina bila iza nas na europskim listama razvijenosti, a sada joj gledamo u leđa. Zato je na hrvatskoj političkoj i ekonomskoj eliti da osmisle nov model razvoja zemlje.(ip,tl)