Nevidljivi i smrtonosni koronavirus hara svijetom, a biolozi, epidemiolozi, vojni analitičari izučavaju koji je uzrok ove pošasti i uglavnom se ne slažu u stajalištima, a još manje u zaključcima. I dok jedni tvrde da je porijeklo tog virusa životinjsko (slijepi miševi), drugi su ubijeđeni da je to neki mutant koji je “pobjegao iz laboratorija” da bi se napravila demografska i privredna šteta Kini. Nema dokaza ni za jednu od ovih tvrdnji. Oni koji negiraju tezu o proizvodnji korone pitaju kako to da se virus iz Vuhana brzo proširio na sve meridijane, pa i na države koje prave takvo oružje pod plaštom borbe protiv biološkog oružja. Jedan od takvih centara je u Atalanti u SAD-u, a drugi u Koljcovu u Novosibirskoj oblasti u Ruskoj Federaciji.
Kako god koronavirus neobično podsjeća na neki patogen koji bi se mogao upotrijebiti kao biološko oružje s visokom stopom infektivnosti i virulencije uz nedostupnost adekvatne vakcine. Inače, oružja se općenito, pa tako i ona biološka, razvijaju kako bi se stekla strateška ili taktička prednost nad neprijateljem, bilo putem prijetnje ili njegove stvarne uporabe. Poznato je da se mogu koristiti protiv pojedinca, neke specifične skupine ili čitave populacije, a razvijaju ga države u sklopu određenih nacionalnih programa razvoja oružja, ili potajno neke, najčešće, teroristički orijentirane skupine.
Biološko oružje se najjednostavnije može definirati kao skup agenasa – bioloških patogena (kao što su bakterije, virusi, gljivice ili praživotinje), koji se koriste za masovno uništavanje. Proizvodnja i skladištenje biološkog oružja zabranjeni su 1972. godine Konvencijom o biološkom oružju, koju je potpisalo više od 100 država. Konvencija je još na snazi. Kao razlog za postizanje sporazuma navodi se nastojanje da se izbjegnu strahovite posljedice biološkog napada koje bi mogle uzrokovati smrt miliona ljudi, odnosno poremećaje ili mogući nestanak cijelih društava i ekonomija. Konvencija zabranjuje proizvodnju i skladištenje, ali ne i korištenje biološkog oružja.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća sa skupinom novinara posjetio sam Školski centar za obuku vojnika za zaštitu od atomsko-biološko-hemijskog napada u Kruševcu. Jednom od oficira postavljeno je pitanje: “ima li zaštite od biološkog oružja”?. Odgovorio je da sve zavisi od toga koje se takvo oružje upotrebljava i potom nam pokazao zaštitnu masku i drugu oprema za takve slučajeve. Kad sam jednom u toku odbrane od agresije na BiH, sada već pokojnom pukovniku Muji Aliću, pričao o ovome on je rekao: „Vojska one države koja bi na nekog izvršila napad iz biološkog oružja reskira da i sama bude uhvaćena takvim virusom. Jer zaraza ne poznaje granice.“ (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva, “Oslobođenje”)