Generalno, naša nacionalna BiH sudbina, uglavnom, jeste zapečaćena, i ako bismo htjeli da padnemo ispod neke elementarne razine pristojnosti, moglo bi se simbolički reći da je njen malignitet omeđen koordinatama kloake mentalne bijede jednog notornog ravnateljsko-doktorskog mostarskog “viralnog kretena” podno Veleža, zvanog Ante Kvesić i primitivne osobnosti gusinjskog muhadžira i nastavnika likovnog, inkarniranog u opskurno pomafijašenog sarajevskog novobogataša i aktuelnog državnog ministra sigurnosti. I Sebija, prida.
Otprilike, uključivo i Bakirovcin klovnovski antipandemijsko-sanitetski šator skrkan ispred sarajevskog UKC-a, to su ujedno i stvarni okviri kapaciteta odbrane od dunjalučke difuzno šireće jeze Covid-19 virusne pošasti. Jeste i morbidni nekrofilični šlag na tortu višeputno javno ponovljeno samouvjereno “čvrsto obećanje” dotičnog Fahrudina Radončića da pandemijska smrt zasigurno dolazi po nas, iako bi se po energičnom položaju ministrovih milosrdnih obrva teško moglo zaključiti da se to potencijalno odnosi i na njega samog, gluho bilo.
Takođe, ako je “samoća prirodno stanje stvari i ako je priroda sasvim ravnodušna spram ljudi”, u našem slučaju u takvu konstataciju ne treba nimalo sumnjati: Evropska Unija će nas, nedosljedno se baveći i sama sobom, izvjesno, pustiti da Corona-virusno “iskrvarimo” koliko god to bude trebalo, uostalom, baš kao i ratnih 1992.-1995. godine. Trivijalnost tako prognozirane neminovnosti upravo je u infantilnosti neofeudalne vladalačke logike paradigmatskog državnog trolista dr Kvesić-Bakirovca-Fahro, tj. prihvatanje neke vrste neshvatljive sopstvene božanske nedodirljivosti. Takav višedekadno odomaćeni stil bavljenja javnim poslovima sveden je na političku karikaturalnu dnevnopolitičku estradu potpune ispraznosti, koja se, kao i sada, a i prigodom znamenitih “februrskih narodnih prosvjeda”, potpuno i definitivno promtno uruši čak i u djelimičnom dodiru sa objektiviziranom stvarnošću, sada pandemijskim “smakom svijeta”.
Shodno evidentom pandemijskom hodogramu širom EU, od Italije, preko Francuske do Njemačke etc., i podrazumijevajući da, u stvari, prava epidemija kod nas još nije ozbiljno ni počela, razina naše objektivne fatalne izloženosti može se tek naslutiti samo u obrisima našeg urušenog svedruštvenog provizirija. Inače, opštepoznato doktrinarno opšte mjesto pozitivnosti prognoze razvoja epidemiološke histerezis-krive, uvijek je striktno i bezuslovno vezano za stepen državne organiziranosti javnog zdravstva, njegovu tehničku opremljenost, uvježbanost, adekvatne profesionalne kompetencije i td. Ali, uvijek do sada, presudan faktor je ostajala razina povjerenja stanovništva u vlast u najširem smislu te riječi, te je gotovo sve navedeno, i u najoptimističkoj varijanti, sasvim izvan stvarnosti i realnog života kod nas.
Naravno da nije baš jasno koliko je dobro, kako god to bilo po tajmingu bizarno, podsjetiti se na zastrašujuće izbijanje epidemije “velikih boginja” (Variola Vera) u “mrskoj” Titovoj Jugoslaviji upravo sredinom marta, prije ravno 48 godina. Poredeći potencijal smrtnosti i infektivnosti ovog, i sada najrazornijeg egzistirajućeg biološkog oružja, navodno, samo u američkom i ruskom posjedu, dokazano opasni virus Covid-19 djeluje kao “mala maca”. Tadašnja država SFRJ i njen efikasni sistem javnog zdravstva, uz “Titove ruke mlade”, uspjela je da zaustavi nalet Variole Vere, koja ledi još uvijek krv u žilama, između 14. marta i 19. maja 1972. g. i da od 175 oboljelih “samo” 45 bude letalnog ishoda. I usput i da spasi, buduću samo hrvatsku, “ljetnju turističku sezonu”.
Naravno da ovih sedmica svima nama ponovo, ali neuporedivo dramatičnije, “ledi krv u žilama” ubitačna i, naizgled, nezadrživa pandemijska Corona-plime. I nije samo to, što smo možda u većem broju i personalno “rizična kategorija”, nego što je osjećaj jeze bespomoćnosti sasvim realističan i dosegljiv: nema stvarne države, a kamoli povjerenja u neke nove, što god da je to, “Titove mlade ruke”.
Ali postoje, sada kao stvarni fatalni usud, državno-dijabolični back-flash “dr kvesić-bakirovca-fahro”. Teško nama sa nama. Ko preživi.
2020. Derviš Čičko
Nisam mogao da ne kažem koju. Fatalni usud kojim dajete sažetak i zaključak ovom izvanrednom tekstu, generiran od trijade ostataka pokatoličenih vlaških plemena i durmitorsko gusinjskih muhadžira, Ministrova Čerčilovska izjava ima u kontekstu BiH negativan edifikator . Da je imao na pameti Orvela strah od korone BH pučanstvu bio bih nešto manji bar za jedan dan do slijedeće izjave nekog drugog ministra ili futuriste. Čestitke Autoru.
Ah, sada nakon ove Vaše elegantne minijature, čini mi se da je, ipak, tačno da bilo čiji tekst vrijedi baš onoliko koliko “vrijedi” pismenost, a ne broj, njegovih čitatelja. Nekad nije loše ni malo samohvale, iako bez ikakve posebne lične pretencioznosti.
Ja puno ne razmišljam o pandemije jer su mi iz općine javili da je nacelnik naredio da se virus ne pojavljuje u tuzli