Kada su, nedavno, beogradski i podgorički mediji (što pod kontrolom Beograda, što pod kontrolom Moskve) zaguslali o neviđenoj, nečuvenoj, nezapamćenoj ugroženosti Srba u Crnoj Gori, mnogi se crnogorski građanin sa zebnjom prisjetio da su ratovi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu počeli baš tako: histeričnom medijskom kampanjom Beograda o ugroženosti Srba u zemlji u kojoj će koji mjesec kasnije započeti rat koji će za cilj imati da dio te zemlje pripoji Srbiji.
Treba biti objektivan i pošten te jasno reći: da, Srbi danas jesu ugroženi. Prvenstveno u Srbiji i Republici Srpskoj.
Ekonomski prosperitet temelj je ljudskih prava. Marx je znao: prvo materijalna baza, pa duhovna nadgradnja. Ako i ima siromašnih zemalja u kojima građani uživaju slobodu i svoja prava, a ja za njih ne znam, takve se, biće, mogu prebrojati na prste jedne ruke. Ne slučajno, zemlje koje su svojim građanima obezbijedile visok ekonomski standard, u principu su garant i viskokog standarda ljudskih prava.
Srbi u Crnoj Gori su ekonomski ugroženi – baš kao i pripadnici svih drugih etničkih grupa koje u Crnoj Gori žive.
No zaštitinike nacionalnih prava, nekim čudom, zanimaju pismo, vjera, zastave, himne, no ne i pravo građanina, ma koje nacije bio, da dijete ne odgaja u siromaštvu.
To je nasljeđe neoliberalnog kapitalizma. Svakako ste primijetili da danas ugrožen možeš biti nacionalno, vjerski, rodno… Može biti ugroženo tvoje pravo na seksualno opredjeljenje. Možeš biti žrtva mizoginije, homofobije, islamofobije, antidemokratskih praksi, mogu biti osporena tvoja ljudska, politička kao i životinjska prava.
Jedino nisi ugrožen ako si siromašan. Jer, ako si siromašan, ti nisi žrtva nikakve fobije ili izma. Ti zapravo i nisi žrtva, zato što si za svoje siromaštvo sam kriv: jer se nisi snašao, prilagodio vremenu, nisi dovoljno vrijedno ili dovoljno mudro radio. Ako si siromašan, tvoja prava nisu osporena. Jer, da jedeš, griješ se i platiš fakultet djeci – to ne spada u tvoja prava.
Kaže se kako su Srbi u Crnoj Gori nacionalno ugroženi. Pa ipak, nekim čudom, od 1992. do danas broj Srba u Crnoj Gori, vele popisi stanovništva, višestruko se uvećao.
U periodu od završetka rata u Bosni do danas, Republiku Srpsku je napustilo gotovo pola miliona Srba. To znači da je od mafijaškog režima Milorada Dodika, od milošte zvanog Dodo, pobjeglo duplo više Srba nego od vojske Franje Tuđmana, nakon Bljeska i Oluje. Ispada da bi Srbi trebali pjevati:
“Mili Bože, ako si u stanju,
uzmi Dodu a vrati nam Franju.”
Srbi koji su ostali u Hrvatskoj, kao i ostali hrvatski građani, danas imaju prosječnu platu od 886,92 eura. U Crnoj Gori – 516 eura. U Srbiji – 470.64 eura. A u Republici Srpskoj – 458,5 eura.
Pitanje od milion dolara glasi: kako to da su prava Srba ugrožena tamo gdje su imućniji i gdje se njihov broj višestruko uvećava, a cvjetaju tamo gdje su siromašniji i odakle u stotinama hiljada bježe?
Srbi, kao što je očito na primjeru “litija”, u Crnoj Gori imaju, i moraju imati, inače bi svi građani Crne Gore bili dužni pobuniti se, pravo na slobodno okupljanje i iskazivanje političkog stava.
U Republici Srpskoj nemaju – odnosno imaju, selektivno.
Primjer: pokret okupljen oko grupe “Pravda za Davida”. Nastao nakon ubistva Davida Dragićevića, u čije je prikrivanje, sumnja se i u likvidaciju, bio umiješan sami vrh policije Republike Srpske. Taj pokret je na svom vrhuncu okupio 40.000 demonstranata na Trgu Krajine u Banja Luci – što je značajno više od bilo kojih demonstracija viđenih u Crnoj Gori. Dodikov mafijaški režim brutalno se obračunao sa “Pravdom za Davida” – između ostalog hapšenjem demonstranata i opozicionih političara. Na koncu je Davidov otac, Davor Dragićević, patriota i borac Vojske Republike Srpske, kosti svoga sina odnio iz Banja Luke i sahranio ga u Beču. Niko iz srpskih partija u Crnoj Gori nije osudio Dodikov teror nad Srbima i srpskim patriotima.
Ako ste pristalica Milorada Dodika, možete se okupljati do mile volje.
U Crnoj Gori Srbi, kako i mora biti, imaju pravo na informisanje. Ne samo da su dostupne sve srpske televizije, portali i novine, nego njihova crkva i političke partije imaju i svoje medije. Srpski mediji imaju apsolutnu dominaciju na crnogorskom medijskom tržištu.
U Srbiji je pravo na informisanje – selektivno. Ako ste pristalica Aleksandra Vučića, dobićete sve potrebne informacije da za Vučića i dalje glasate. Opozicionih medija, koji se takođe obraćaju kome ako ne Srbima, sve je manje i izloženi su strahovitim pritiscima.
Crna Gora je u NATO, Srbija i Republika Srpska nisu. Budući da je NATO najpouzdaniji globalni garant bezbjednosti (dakako, bezbjednosti svojih članica, ne ostalih i naročito ne neprijatelja), jasno je da su građani Crne Gore, pa i građani koji su Srbi, bezbjedniji od Srba u Srbiji i Republici Srpskoj.
Crna Gora je u EU integracijama odmakla značajno ispred Srbije, dok Bosna i Hercegovina i Republika Srpska kao njen dio, EU integracije zapravo nisu ni počele. Budući da je jasno da je članstvo u EU primarni politički interes svih građana regiona, prosto zato što je članstvo u EU najbolja politička, ekonomske i društvena ponuda na stolu, i taj je interes Srba koji su građani Crne Gore ostvaren u većoj mjeri nego što je slučaj sa Srbima građanima Srbije – o onima u RS-u da i ne govorimo.
Dakle: budući da su Srbi, kao i svi ostali narodi prisiljeni na ekonomske migracije, svoju zemlju napuštali u potrazi za boljim životom, oni su odlazili u bogate i uređene države, a ne u Mongoliju i Sibir. Tako je uspostavljen paradoks: od svih mjesta na ovoj planeti (Njemačka, Švajcarska, Austrija, SAD, Kanada, Australija…) gdje žive Srbi, oni najgore žive u Srbiji i Republici Srpskoj.
Isto – da najgore žive u Crnoj Gori – bi se moglo reći i za Crnogorce, da ih nije u Beogradu i Srbiji, gdje se, kao što je opštepoznato i razvidno, živi još gore nego u Crnoj Gori.(Piše: Andrej Nikolaidis,oslobodjenje,tl)