(Ne)kultura našeg, Tuzlaka posebno, elementarnog sjećanja na događanja iz ranih devedesetih godina prošlog vijeka, koji su na tragično dramatičan način odredili ili uništili današnje živote i preživjelih, njihove djece i unučadi, ponajmanje je pitanje banalnosti olakog zaborava. Radi se o definiranju postojanja esencijalnog društvenog kolektivnog kapaciteta učenja historijskih lekcija, primarno onih vezanih za egzistencijalni status golog fizičkog opstanka. Pa i onog na simboličkoj razini. Naravno, isključujući svaki bljutavi patos potpuno kompromitirane pozicije cijelih armija „patriota po zanimanju“, kao „zadnjeg utočišta hulja“.
Dakle, i nadugo i naširoko se ovih dana najavljuje lokalnim „ljubiteljima pozorišne kultne komedije“ predstava „Sve mi diraj, očevinu ne“, jedna ocvala, otrcana i olinjala „jeftina tezga“ najmizernijeg ispodvašerskog dosega. Negdašnji Tuzlak Željko Kecojević koji je „slučajno“, baš u pravom trenutku, kao i puno drugih, razgulio iz svog grada, sada sa svojim ahbabinom Jasminom Geljom „nastavlja priču o Mimi Šiš i Musi Pusi, likovima koji su decenijama nasmijavali publiku širom regije“. Napominje nam se svrhovito i to da su nakon trideset godina famozni „Mima i Musa ostarili, prošli mnogo toga, ali su i dalje zajedno. Vrijeme je ostavilo trag, život im donio nove probleme, a svijet oko njih promijenio se možda i više nego što su bili spremni prihvatiti“. Tu je i potomak Uglješa, da se nađe pri ruci. I td. i sl. „trla baba lan“.
Sve u svemu, profano jeftina trećerazredna zabava, daleko ispod renomea znamenitog BKC-a Tuzla, uopšte ne ulazeći u bilo čiji ukus izbora zabave, humornosti i opuštenosti. Naprotiv. A, možda prisutnima bude i urnebesno smiješno, zašto da ne.
Ali, ima i ono što ni najmanje, pa ni u primisli ne bi bilo smiješno. Radi se o potencijalno mogućem iznenađenju, doduše nenajavljenom, „drugom činu“ nakon Kecoje, Gelje, Mime, Puse i virtualnog Uglješe i njihovog krkanskog skrnavljenja BKC-ovih „dasaka koje život znače“.
(Kome je do smijeha – plakat predstave najavljene u BKC- u Tuzla)
Mogao bi se, kao relevantni svjedok, ja l’, s ovog, ja l’ s onog svijeta, teleportirati notorni Radovan Kecojević, rođeni babo Željka Kecojevića, predratni aktivni JNA-zastavnik i naširoko poznati vojni pirotehničar iz poznate ere partizanskih filmova, kojom prilikom su izginule cijele grupacije armija „mrskih fašista i njihovih domaćih slugu“. Bez Radovana i njegove profesionalne upornosti, to bi vrlo teško išlo. Uostalom, dotični je dokazao tu svoju upornost i ostankom u ratnoj Tuzli, uzalud čekajuće ulazak u Tuzlu četničkih koljača, sve do „razmjene“ 1993.g., kada je otišao na „slobodnu teritoriju“, gdje mu se od ranije, „sticajem okolnosti“, nalazila i uža familija. I to bi bilo to i ništa posebno.
Doduše, jedino što Zastavnik-pirotehničar iz ove tužne priče nije mogao da savlada svoj neslućeni literarni talenat i beskrajnu ljubav i poriv prema istini i pravdi, pa se „raspisao“ po Karadžićevoj „Republici srpskoj BiH“ i po Beogradu, uz nepodijeljenu podršku i simpatije opštepoznatog četničkog ideologa i akademika Matije Bećkovića. Dobro društvo, nema šta.
Glede navedenog, Radovan Kecojević je svojom autobiografskim uradkom „Srpska krv lila je Tuzlom“ iz 2014.g. i proširenim izdanjem iz 2015.g. elaborirao svoje svjedočenje o odsudnim ratnim događanjima na Brčanskoj Malti 15. maja 1992.g. Vrlo čvrsto i temeljito je „dokazao“ teze da su „mučki, kukavički i bedno, iz zasede likvidirane dve čete mladosti, bez otpora, jer su tadašnja opštinska vlast, policija i teritorijalna odbrana garantovale da će se kolona u miru povući iz Tuzle. Nije to bio obračun, već krvava zaseda u kojoj je izmasakrirana vojska. To je bio cilj, oni drugi izlaz nisu imali, čekali su noć da organizuju masakr. Tako se i desilo: muslimani su mučki pobili 224 golobrada vojnika. Iskoristili su momenat izvlačenja vojske i mig iz Sarajeva odakle je naređeno da se uradi ono što se desilo u Dobrovoljačkoj, da bukne rat. To je bio cilj kako bi se oslobodili Srba za sva vremena“. Takođe, naš negdašnji vrli Tuzlak i iz crnogorske vukojebine Boričje kod Plužina, smatra da je nedopustivo što nije nikad procesuiran tuzlanski gradonačelnik, Selim Bešlagić, Mehmed-Meša Bajrić i desetine i desetine drugih „muslimanskih zločinaca“ iz Tuzle.
Doduše, minuciozni Meša Bajrić je svojedobno replicirao o potpunom apsurdu i lažima da je „Vojno tužilaštvo iz Beograda vršilo je istragu bitke na Brčanskoj Malti, a njihove je zapisnike preuzelo i civilno tužilaštvo. Ključni su segmenti tog procesa da su se, pazite sada, Turci organizirali i mučki, iz zasjede, napali vojnu kolonu, te da su vojnici ubijani pucnjem u anus školskim mecima, a da smo ih poslije toga bacili na deponiju i zatrpali smećem do visine pet metara“.
Ali, ako je u ratu „humanost u Tuzli zatajila i prema mrtvim (Srbima)“, kako tvrdi Radovan Kecojević, nije barem prema živim, pa niti prema njegovom sinu Željku Kecojeviću i pseudodramskoj grotesknoj bljuvotini „Sve mi diraj, očevinu ne“.
Paradokslano bi bilo naivno „progutati“ da i dan-danas njegov, vlastiti otac, notorni spisatelj-četnik Radovan, nije dijelom, makar i simbolički kontekstualno, te paradramske arhaične svinjarije „očevine nedodirljive“. Uostalom, budući gledatelji će to moći vrlo zorno provjeriti iz udobnih fotelja u sali našeg BKC-a. Možda im bude i do smijeha. Ko zna: Tuzla je to. (Piše. Derviš ČIČKO, kolumnista)
———————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)