Negdje osamdesetih godina prošloga stoljeća nešto starijoj generaciji nije se teško prisjetiti svakodnevnog potrošačkog ambijenta, posebno manjih urbanih cjelina gdje se u dućanima ili prodavnicama kolonijalne robe moglo kupiti i „na teku“, ako nisi imao novca. Dakle to je bila zabilješka u običnoj pučkoškolskoj teki formata A5. To je narodski rečeno bila „veresija“, odnosno dug koji nikome „nije drug“. Znanstveno rečeno to su bili prvi znakovi ili simptomatska dijagnoza radikalnih društvenih nadolazećih promjena, sa temperaturnim sindromom liberalizacije bankovnog kapitala. Pokusni zamorci su bile veći društveni staleži osiromašenog stanovništva.
U svojoj posljednjoj knjizi poznati univerzalni kulturološki stilista I. Mandić napisao je ili oborio dotadašnju floskulu da je prostitucija najstariji zanat na svijetu, nego je najstariji zanat bankarstvo sa svim manipulacijama kontaminacije opasnije i od svake atomske. Drugim riječima svjetske kataklizme smrti su posljedica financijsko bankovnih kriminogenih beskonačnih seansi, gdje se tvornice automobila pretvaraju u dronovska bludilišta. Svekoliki taj kaos svakodnevno u prilog kulture smrti nadestetskim ukrasima, falange akademika i analitičara na raznim medijskim sredstvima obavijaju kokonskim omotačem krijući svoje neznanje i sluganstvo svojom kupljenom leksikom sa „itd., itd“. Vrhunac njihovoj akademskoj analitici je obavezna poštapalica „bogami“ gdje ne mislim na ontološko teološko značenje tog pojma nego na laicističko poimanje u mulju blasfemije iz kojih izvire civilizacijski primitivizam na čijim temeljima se „školuju“ nove generacije dr., mr., prim., akademik, genetski kodirane za bahatost, pohlepu i nered na svim prostorima našeg postojanja.
(Foto: Ilustracija, arhiva)
Vraćajući se na značenje naslova ili primarnu poruku teksta vremenskim retrovizorom kojim fragmentarno možemo ilustrovati položaj običnog čovjeka koji sastavlja „kraj sa krajem“ kada je u pitanju njegovo pravo na liječenje. Nedavno mi se „in live“ boraveći u jednoj čekaonici jedne tuzlanske zdravstvene institucije ukazala predstava „na teku“. Oronuli pacijent izmučen neprekidnim bolom traži termin za pregled, službenica na pultu rutinski dohvaća svesku (teku A5) listajući do posljednje stranice, zatim ustaje i pristupa zidnom kalendaru, listajući listove ili mjesece i stiže do zadnjeg lista (decembar) i tu odredi tzv. „termin“ ljudskog bola. Dobro je što je kalendar bio samo za tekuću godinu, vjerojatno bi mjerna jedinica poniženja dostojanstva koje se zove „čovjek“ bila i godina ili čak više. Logičan prijedlog za dobro plaćeni menadžment zdravstvenog osiguranja je da proširi kapacitet liječenja „na teku“ štampanjem zidnih kalendara za dvije godine, tipa „calendar specialis“. Bila bi to simbolična usluga za obični pauperizirani plebs da može vidjeti dužinu traumatskog ili biblijski rečeno „križnog puta“.
Za one koji nisu ovisni „na teku“ da „padnu u dužničko ropstvo (čekanje) “široko im polje veće od „Vardara pa do Triglava“. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)