(Naslovna i zadnja strana Pavlovićeve knjige)
VITOMIR PAVLOVIĆ, novinar i urednik, scenarista i pisac spikerskog teksta za desetak dokumentarnih filmova, pored svega i pozorišni djelatnik, kulturolog, objavio je jedanaestu knjigu pod naslovom Kurnjača i druge omaje. Riječ je o izboru zapisa i reportaža koje je tokom duge novinarske karijere objavljivao u Frontu slobode, ali i u Oslobođenju i nekim drugim listovima. Na više od 300 strana većeg formata štampano je oko 130 radova, podijeljenih u nekoliko cjelina: Potop u Saliniani, Kora na kori – rudari i drvosječe, Galerija i predjeli, Isto, ali malo drukčije i dio koji nas posebno zanima – Kurnjača – tri godine čuda – Post festum – Tačka na Kurnjaču. Dodaćemo da se autor predstavlja i kao ilustrator tekstova, što je za nas nov podatak o njegovom kreativnom angažovanju.
– Da, ja bih te ilustracije nazvao upotrebnim, nikako samosvojnim umjetničkim izrazom. Danas su novinski crteži takoreći fantazija – kaže autor.
Dobro, da nije naziv knjige sporan, da kažemo bezobrazan?
– Čistunstvo u jeziku je čudna pojava. Kao mlađi kolega, ne znam da li se sjećaš koliko je šezdesetih bilo frke oko etimološke Pizze i fonetske Pice. Zato se ponekad šalim govoreći da jedni znaju da tu riječu napišu, a ne znaju da je izgovore, drugi je izgovore ne/pravilno, a ne znaju da je izvorno napišu. U svakom slučaju, i jedni i drugi umiju da tu pučku deliciju slasno kusnu. Stvari se, međutim, mijenjaju. Rustik- Kurnjača je stekla pravo građanstva. Kad sam 1967. medijski otkrio taj izvor iznad Kladnja, tadašnji urednik Muhsin Nalić me dobronamerno opomenuo, „Đe ćeš, bolan, pisati Kurnjača? Nađi neku zamjenu.“ I ja sam je video u kovanici „Muška voda“, mada bi bilo pravilnije Voda za muškarce. Nešto kasnije „Muška voda“ se ustalila na ambalaži, prema dizajnerskom rješenju Seada Hodžića Hisa.
Da li si bio zaštitio autorstvo?
– Đe, ba?! što bi se reklo. Osim tekstova u nekim novinama da je moja malenkost zaslužna za otkriće tog narodnog afrodizijaka, nikakve druge koristi nisam imao. Vodu sam samo inicijalno konzumirao, te godine su, same po sebi, kurnjačive. Ali, svjedok sam ljudskog stampeda na Kurnjaču. Ta tzv. prirodna eros-sila je možda nekome učinila dobro. Ko vjeruje – pomaže!
Je li zaista ta voda bila trogodišnje čudo, kako pišeš?
– Mogu bez pretjerivanja reći da je Kurnjača, na engleski prevedena kao Virility Water, činila svjetsku temu decenije. U Kladanj su dolazili novinari sa svih strana, među njima i reporterka čuvenog Lajfa (Life). Domaće „novinarske sile“ su znale da predmet pisanije dignu na kvadrat. Tako je, na primjer, Nikola Smiljić (Neka mu je laka zemlja!), preko Večernjih novosti, obavijestio svijet da kuvajtski emiri, zbog „nadigača“, žele da izgrade aerodrom na Konjuhu! Bilo je tu svakakvih emisara, špekulanata, uljeza…. Lično smatram da tadašnje opštinsko rukovodstvo nije znalo da se snađe. Mislili su da će sve ići samo po sebi. Još pamtim tu rukovodnu trojku. Predsjednik opštine Ahmo Karač, Sejfo Šarić, komunalije, tako nešto, Budo Miletić, ugostiteljstvo. A pamtim i takozvane sobete, gozbe za zvane i nezvane. Priča bi bila duga i poučna. I tad je, u takozvanoj planskoj privredi, postojala jaka konkurencija i zavist, a kladanjske rukovodne strukture nisu o tome vodile računa. Uza sve, malo pakovanje kurnjače bilo je dvostruko skuplje od tadašnjih litarskih mineralki.
Znači, stvar je amaterski propala?
– Ne dibidus. Zahvaljujući Kurnjači, Kladanj je dobio dva hotela, onaj u varoši i „Mušku vodu“ ispod Zakršnica.
Koje bi druge tekstove istakao?
– Insistirao bih na povećem odjeljku o rudarima. Ne da se hvalim, nema rudnika u koji nisam silazio da bih pisao o tom teškom poslu i komoratima kao herojima rada. Ko je danas na to spreman? Koga u medijima interesuje čovjek i čitalac? Šta se to uopšte događa? Jad, potpuna dehumanizacija ne samo rudara, nego, takoreći, cjelokupne radničke klase. Nje nema ni kao socijalnog pojma, ni kao produktivne kategorije na kojoj počiva država, entitet, kako hoćete. Mislim da ova knjiga dijelom može da pruži uvid u jedno vrijeme, ljudske i socijalne odnose.
A sad o publicitetu. Kad će biti promocija?
– Promocije će biti u panjevima, kako bi rekao Selim Bešlagić. Biblioteka „Derviš Sušić“ je u dva navrata obećala da će organizovati predstavljanje Kurnjače i oba puta iznevjerila. Nisam imao razumijevanja ni u SPKD „Prosvjeta“. Ja nikoga ne molim, ni od koga ne tražim ništa. Postoje nedostojni ljudi kojima smetam – to otvoreno kažem – i sve će učiniti da me u javnosti ima manje. Kakve je sve nevolje, takoreći, linč doživjela moja porodica zbog knjige Vodonoše i vitezovi, kad su te delije, u značenju fukare, organizovale televizijsku lomaču. Ne laskam ti, ali ti si bio jedan od rijetkih žurnalista koji je za Večernje novine profesionalno pratio „cijeli slučaj“. U te ću ubrojati Boru Kontića i Emira Habula iz Sarajeva, Mirzu Mukića, Sinana Alića, pjesnika Atifa Kujundžića, takođe i Izeta Handžića. Trudio se i Nikola Ivanović. Neki su se, međutim, solidarisali sa piromanima, kao jadov Đuro Škondrić i ona beslovesnica Indira iz Radio-Tuzle, koja me, poslije dvadeset godina, zove da budem njen gost u emisiji Galerija …, a ja odvraćam da s takvim novinarima neću nikad imati posla… Neke stvari sam pomenuo u knjizi o Ćazimu Sarajliću, ali samo pomenuo. Vodonoše … su izdržale, čak su imale viteški odjek u inostranstvu. Evo, na ovoj razglednici gospođa dr. Prodan Agnesa iz Pečuja, pored ostalog, piše: „Čestitam vam na tako temeljitom radu.” Tuzla nije ni približno ono što je bila, pogotovo personalno. Govorio sam da je to grad u kome je bilo lijepo živjeti. Imala je, takoreći, sve, izuzev – da se malo našalimo – javnog toaleta, legendarne bosanske rahatnice. Danas možda ima priručnu rahatnicu, ali se, po svemu ostalom, zagrlila s kasabom.
Reci nam na čemu trenutno radiš?
– Završio sam knjigu o teatralcima i okončavam obiman Diarium. Ali, o tom potom. Da smo živi i zdravi! (Miro Petrović)