Spektakularna pobjeda naše nogometne reprezentacije nad svjetskom tradicijskom velesilom u tom sportu Italijom i time obezbjeđivanje plasmana na naredno Svjetsko prvenstvo, jeste prvorazredno nestvarni presedan. Gotovo je racionalno neobjašnjiv. To prevazilazi našu uobičajenu, gubitničku logiku tri plemena i nivo balkanskog primitivizma koji male istočnoevropske narode drži u bijedi.
I nije primarno u ovom konkretnom fokusu sportski poraz srčanih Azura, nego širi kontekst „strukturiranosti“ naše pobjede.
Ona, Očaravajuća Pobjeda, sama po sebi i svojom, na prvi pogled, unutarnjom paradoksalnošću, ponajviše objašnjava našu svedruštveno socijalnu apsurdnu dramu nezaustavljivog propadanja programiranim haosom političkog „autogranatiranja“, a i njen sadržaj. Mi koji živimo devastirajuće postratno vrijeme dejtonske „obnove“ BiH, fatalno smo uronjeni u njeno živo blato i nemamo pravu i jednostavno objektiviziranu samodistancu spram tog stanja. Bez fiktivne smo, druge „rezervne domovine“ i (samo)zarobljeni smo neobjašnjivim optimizmom simulakruma „sjećanja na bolju budućnost“.
Najnoviji utopijski argument takvoj vrsti optimizma, zasigurno je „naša“ aktuelna nogometna reprezentacija, koja svojom sportskom uspješnošću u jednom od najelitnijih sportova ovog doba, unosi potpunu „zabunu“ i efektno briše stvarne okvire realnog života tu oko nas. Dakle, pobjeđujemo, radujemo se, napokon. I neka je to tako: grupa nogometnih mlađih punoljetnika, uz pokojeg srednjovječnog „ključnog kloca“, zasluženo nas je uvela na velika vrata na svjetsku sportsko-medijsku scenu. Aferim.
Tim povodom su padale i krupne, srceparateljne riječi, pa i pokoja suza, horde domaćih vladalačkih dužnosnika, koji su, u stvari, bili potpuno zatečeni i potpuno zbunjeni ovim svemirski sportskim dosegom loptom zaigranih golobradih dječaka. Naravno da se radi o potpunom međusobnom nerazumijevanju, dva različita svjetonazorna univerzuma, koji se vrijednosno gotovo ničim ne dodiruju.
Upravo u tome i jeste pobjednička samozatajnost te neodoljive „tajne džema od malina“: ta pobjeda ne pripada nama, to nije naš uspjeh, a još i manje je naš Barbarezov „reprezentativni vrtić“: i po rođenju, apsolutna dijaspora „svijetom razasutih bosanskih duša“. Njihovi životi, socijalni odgoj, vaspitanje, obrazovanje, usvojene pozitivne društvene vrijednosti, posvećenost trudu i radu, uglavnom su sve ono što nije ni zrnce našeg sadašnjeg društva vladavine elita kakistokratskih oligarhija. Ne trebamo se previše zanositi, ali imamo pravo, kao običan puk, radovati se do beskraja, a i više: idemo na svjetsko prventsvo.
Sa druge strane, gorki trenutak sportskog poraza na zelenom travnjaku Zenice, ponajbolje je pojasnio znameniti bivši italijanski reprezentativac Paolo Maldini, rekavši da „bez identiteta, bez ponosa i bez odgovornosti, Italija više nije Italija”.
Upravo je takvim, u BH-lokalno generalno nepostojećim kategorijama, indirektno maestralno definirao suštinu i formu blistavog zeničkog hepeninga, sa kojim mi, kao društvo, nemamo gotovo ništa: „Grande Vittoria“ je intelektualno, i svako drugo, vlasništvo „Barbarezovog vrtića“. Nakon historijske utakmice, svi oni su otišli svojim kućama: avionima. Daleko stanuju. Ono što bi neformalno svima nama drugima „u Domovini“ pripalo, jeste neuhvatljiva, paradigmatska slavodobitna ešarpa „ponosnih glupih Bosanaca“. Tako smo sami sebi podijelili uloge. Ako ništa drugo, vidjeli smo kako se pobjeđuje i zbog čega. Ako jesmo. (Piše. Derviš ČIČKO, kolumnist)