Ove dvije naslovljene riječi su grčkog podrijetla, a označavaju podsjetnik ili sjećanje na neki događaj, odnosno uvod ili predgovor dramskog igrokaza svjetskih razmjera u kojem su glavni akteri ljudsko bezčašće i pohlepna gramzivost u globalističkim ili satanističkim okvirima rušenja temeljnih prirodnih i ljudskih vrijednosti.
U tom smislu i ovaj žalosni narativ je našao mjesto na papiru koji sve trpi, a odnosi se na Svjetske datume kojima se obilježavaju „Dan šuma“ i „Dan voda“. U nedostatku bilo kakvih simboličkih i javnih društvenih manifestacija glasom vapijućeg pustinjaka ispunjavam neodoljivi mentalni nagonski refleks za poziv na plač bez suza kao najbanalniju reakciju na ranjene ili bolje rečeno umiruće dispozicije našeg postojanja. I jedna i druga i šuma i voda su u nerazdvojnoj organskoj cjelini da bih pulsirao univerzum života. To jedinstvo je u stvari replika fiziološkog živog bića u prvom redu čovjeka. Ona egzistira u svakodnevnom sve manjem prostoru čiji su graničnici lisna površina drveća i čista voda čiji su fundusi uslovljeni isključivo veličinom lisne površine biljnog zemljinog pokrivača, ponajprije drveća. Dakle količina čiste vode isključivo je srazmjerna veličini lisne površine drveća.
Moj profesor, inž. Fazlija Alikalfić, prvoborac NOR-a, dugogodišnji rektor Sarajevskog univerziteta, vijećnik ZAVNOBiH-a i gostujući profesor mnogih svjetskih univerziteta imao je običaj reći da je šuma peta (zelena) Internacionala.
Gospodari upravljanja urbanim prostorom nekih gradova to ne znaju ili neće da znaju da bi uštedjeli na komunalnim rashodima. Svako stablo je statičko dinamički objekt i njemu se prilazi naučno programski, selektivno u defolijaciji ili uklanjanju lisne površine, ali ne masakriranjem ili bezočnom amputacijom izvora ljudskog zdravlja, drveća kao što je običaj u Tuzli. To je traumatski postupak prema fenomenu mikroklimatske dispozicije grada sa dugoročno nesagledivim posljedicama.
(Foto: Pixabay, ilustracija)
Već godinama u raznim medijskim izvještajima čitamo kako će se ratovi budućnosti voditi za pitku vodu. Prema stanju vremenske dramatike u kojoj jesmo, to vrijeme je već došlo. Značajan dio svjetske populacije održava život putem uređaja za desalinizaciju morske vode (Bliski istok). Većina medijskih izvještača i analitičara pored energetsko resursne problematike nikad ne zaboravi i skupe uređaje za proizvodnju „slatke vode“ kao ratne ciljeve i nastanak stanja koji vodi u „Tantalove muke“. Od najranijih povjesnih perioda demografsku konfiguraciju planete „Zemlja“ određivala je voda kao dio čovjeka, počevši od Mojsijeva štapa u stijeni, pa do uređaja za desalinizaciju vode. Mojsijev štap koji je napravio vodeni mlaz zaustavio je bježanje iz pustinje, dok bi destrukcija desalinizacije prouzročila masovne pokrete stanovništva ili migracije u perfidnoj formi nezamislivih ratnih sukoba.
Na kraju čovjek ne može sakriti svoju bol na navedene dane A. D. 2026. Radi opominjuće simbolike ili slučajno prostorno sukladne čiji je je meritum događanja isti Zemaljski atrijum, bolja bi bila ova druga inačica.
Što kažu bulumente svjetskih pokreta eko zelenih uprljane političkim smrdljivim blatom čijom voljom tvornice umjesto automobila proizvode tenkove. Ovo je samo retorički zaključak, jer znam da nemaju što reći jer nemaju empatije ili ljubavi prema čovjeku. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)