Mijo Franković: Promemorija i prolog 21. i 22. danu mjeseca marta

Što kažu bulumente svjetskih pokreta eko zelenih uprljane političkim smrdljivim blatom čijom voljom  tvornice umjesto automobila proizvode tenkove. Ovo je samo retorički zaključak, jer znam da nemaju što reći jer nemaju empatije ili ljubavi prema čovjeku

Mijo Frankovic, kolumnista, portret
(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

Ove dvije naslovljene riječi su grčkog podrijetla,  a označavaju  podsjetnik ili sjećanje na neki događaj, odnosno uvod  ili predgovor dramskog  igrokaza svjetskih razmjera  u kojem su glavni akteri  ljudsko  bezčašće  i  pohlepna gramzivost u globalističkim ili satanističkim okvirima rušenja  temeljnih prirodnih i ljudskih vrijednosti.

U tom smislu i ovaj  žalosni narativ je našao mjesto na papiru koji sve trpi, a odnosi se na  Svjetske datume kojima se obilježavaju  „Dan šuma“ i „Dan voda“. U nedostatku bilo kakvih  simboličkih  i javnih  društvenih  manifestacija glasom vapijućeg  pustinjaka ispunjavam  neodoljivi mentalni nagonski refleks za poziv na plač bez suza kao najbanalniju reakciju na ranjene ili bolje rečeno umiruće dispozicije našeg postojanja.  I jedna i druga i šuma i voda su u nerazdvojnoj  organskoj cjelini da bih pulsirao univerzum života.  To jedinstvo je  u stvari replika fiziološkog  živog bića u prvom redu  čovjeka.  Ona egzistira u svakodnevnom  sve manjem prostoru  čiji su graničnici  lisna površina drveća i čista voda čiji su fundusi uslovljeni isključivo  veličinom lisne površine biljnog zemljinog pokrivača, ponajprije drveća. Dakle količina čiste vode isključivo je srazmjerna veličini lisne površine drveća.

Moj  profesor,  inž. Fazlija Alikalfić, prvoborac  NOR-a, dugogodišnji rektor Sarajevskog univerziteta, vijećnik ZAVNOBiH-a i gostujući profesor mnogih svjetskih univerziteta imao je običaj reći da je šuma peta (zelena)  Internacionala.

Gospodari  upravljanja urbanim prostorom  nekih gradova  to ne znaju ili neće da znaju da bi uštedjeli na komunalnim rashodima. Svako stablo je statičko dinamički  objekt  i njemu se prilazi  naučno programski, selektivno u defolijaciji ili uklanjanju lisne površine, ali ne masakriranjem ili bezočnom amputacijom izvora ljudskog zdravlja, drveća kao što je običaj u Tuzli. To je traumatski postupak  prema  fenomenu mikroklimatske dispozicije grada sa dugoročno  nesagledivim posljedicama.

dan suma, dan voda

(Foto: Pixabay, ilustracija)

Već godinama u raznim medijskim izvještajima čitamo kako će se ratovi budućnosti voditi za pitku vodu. Prema stanju vremenske dramatike u kojoj jesmo, to vrijeme je već došlo. Značajan dio svjetske populacije održava život putem uređaja za desalinizaciju morske vode (Bliski istok).  Većina medijskih izvještača i analitičara pored energetsko resursne problematike nikad ne zaboravi  i skupe uređaje  za proizvodnju  „slatke vode“ kao ratne ciljeve i nastanak stanja koji vodi u „Tantalove muke“.  Od najranijih povjesnih perioda demografsku konfiguraciju planete „Zemlja“ određivala je voda kao dio čovjeka, počevši od Mojsijeva štapa u stijeni, pa do uređaja za  desalinizaciju vode. Mojsijev štap koji je napravio vodeni mlaz zaustavio je bježanje iz pustinje, dok bi destrukcija desalinizacije prouzročila  masovne pokrete stanovništva ili migracije u perfidnoj formi nezamislivih ratnih sukoba.

Na kraju čovjek ne može sakriti  svoju  bol  na navedene dane A. D. 2026. Radi opominjuće simbolike ili slučajno prostorno sukladne čiji je je meritum događanja isti  Zemaljski atrijum, bolja bi bila ova druga inačica.

Što kažu bulumente svjetskih pokreta eko zelenih uprljane političkim smrdljivim blatom čijom voljom  tvornice umjesto automobila proizvode tenkove. Ovo je samo retorički zaključak, jer znam da nemaju što reći jer nemaju empatije ili ljubavi prema čovjeku. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *