„Treniranje mišića“ vlastodržačke moći i njene sirove sile kod nas, posebno one otuđene, privatizirane i predominantno isprepletene sofisticiranim nitima svemoćnog organiziranog kriminala, uvijek je ohola predstava o vlastitoj nedodirljivosti, uljepšane priče i stvarno opasne namjere. Iza te poze nalazi se stvarni svijet enormnog primitivizma, elementarne nepismenosti, neznanja i nezamislivog bezdana amoralnosti kao ključnog karijerističkog normativa ponašanja i ophođenja: oni jedino jasno i razgovjetno razumiju stil „je-i-be“ jezika ulice. Onaj verbalni, a i neverbalni.
Dakle, kada odluče, iz nekih samo njima poznatih razloga i motiva, da nekom nesretniku unište život i usput mu se „napiju krvi“, uzimaju u ruke lagane, širokopojasnu represivnu kandžiju moći i krenu hinjski izokola. I ne žure, a i zašto bi. Ali, u konačnici uvijek se programirano dođe do fizičkog i životno egzistencijalnog ugrožavanja života odabranog nesretnika.
I baš ovih mjeseci na takav bezdušni udar organiziranog zla, došao je formalno-pravno nižerangirani državni službenik i uposlenik tuzlanske Gradske uprave na sasvim benignoj poziciji „Stručnog savjetnika za kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe i vjerske zajednice“. Dotični je, na osnovu diskrecijskog prava svog glavnog pretpostavljenog, tj. Gradonačelnikove Svetosti, da procjenjuje, odlučuje i tumači kvalitet javnog ćutoređa i etičkih normi ponašanja svoje „pastve“ glede famoznog „Etičkog kodeksa državnih službenika“, disciplinski gonjen i kažnjen „Pismenim opomenom zbog lake povrede dužnosti“. Zgodno. Ali nije nimalo zgodno, što je u ovom katil-fermanu direktno nagoviješteno, i „sve po zakonu“, da će kažnjenik ekspresno dobiti i „nogu u tur“ s posla i ostati na ulici, ako se usudi da ponovi već učinjeno. Ali, pozadina i kontekst ove cijele papazjanije je egzistencijalno zastrašujuće opasne prirode zavjereničkog pararukopisa i tkanja „duboke države“, što god to bilo.
U stvari, zlosretni Službenik je oljagan, „utužen“ i disciplinski procesuiran na poslu putem Službenog akta-Informacije Kantonalnog tužiteljstva stredinom decembra prošle 2025. godine upućenog Gradskoj upravi, kojim je konstatirano „eventualno kršenje službene dužnosti državnog službenika“. Stavljeno mu je na teret nepridržavanje pravila Etičkog kodeksa državnih službenika. Te da putem svojih javnih istupa na društvenim mrežama, van radnog vremena, nije vodio računa „o svom ličnom ugledu i ugledu državne službe“, pa je time načinjena šteta. Slično je tretiran u javnim komentarima i način rada Kantonalnog tužiteljstva, glavnog tužitelja, direktora uprave policije, Islamske vjerske zjednice i njenih vrlih dužnosnika, te je i kod pobrojanih stradao javni ugled. Elem, hudi Službenik se zamjerio i „Bogu i narodu“, pa su mu namijenjene „zaslužene“ teške konsekvence „i na ovom i na onom svijetu“. Širokopojasna vlast će mu zagorčati ovodunjalučko postojanje, a „džehennemska vatra“ mu ionako odavno već ne gine, zasigurno. Naor'o je nesretnik.
Svakako, da ono što bode oči svojom eklatantno uvrnutom antilogikom je ideja krucijalnog tužiteljsko-represivnog aparata da traži svoju pravdu u sferi, više nego rastegljivog diskrecijskog formata „ovlaštenih osoba“ u tumačenju uopštenih normativa etičko-moralne prirode. Ako je klevetama i lažima na društvenim mrežama nanesena „šteta ugledu institucija i pojedinaca“, bilo ko da su oni, odgovorne treba zakonski procesuirati i osuditi, što će automatski proizvesti i druge ozbiljne posljedice po dotične. To i jeste suštinski zadatak sudsko-tužiteljskog organizma, kao temelja svake sekularne države. Ovako, ispada da su sami sebe „razvlastili“ i ušli, bez jasnog stvarnog razloga, u potpuno sporednu ulicu proizvoljnosti tumačenja odgovornosti i krivnje izvan pozitivnih zakonskih normi i vladavine zakona jednakog za sve.
Na drugoj strani je u ozbiljnom behutu izuzetno kontroverzni Gradonačelnik glede potencijalno ozbiljne lične moralne i političke odgovornosti za novembarski katastrofalni požar u „Domu penzionera“, te njegovo još aktuelno tužiteljsko procesuiranje. Radi se o Gradonačelnikovom latentnom „sukobu interesa“, pošto je kontekstualno gotovo nemoguće i teoretski odbiti ispunjenje bilo kakve opskurne željice Tužiteljstva, pa i one poprilično začudne, a vezane za relevantno tumačenje „Etičkog kodeksa državnih službenika“.
Svakako da jeste najmorbidniji „šlag na tortu“ ove papazjanije demostriranja „oktroiranog“ bezvlašća, navodno, potpuno nevjerovatno službeno navođenje podataka o ključnom inicijatoru ove programirane harange. Radi se o internetskoj inicijalnoj inkriminirajućoj prijavi na email adresu Gradske uprave o masivnom višemjesečnom „kršenju pravila etičkog kodeksa od strane njihovog državnog službenika putem društvenih mreža“, koja je, sudeći prema (ne)provjerenim izvorima, prispjela netom prije Pritužbe Tužiteljstva.
Kvaka je u tome da se radilo, i na amaterski prvi pogled, o očiglednoj „fake-adresi“ tajnovitog kriminogenog agenta-provokatora najgore vrste. Takva vrsta, moguće i programiranog, internetskog banditskog „etičkog kodeksa“ dobrodošlo je prihvaćena relevantnom, zakonitom i kao finalni „biber po pilavu“ otvaranja procesa zaštite javnog morala i najviših etičkih pregnuća.
Oni koji su „(samo)naručili prijavu“ znaju od koga je naručena i znali su na čiju će glavu, post festum, pasti poluiznuđena „Gradonačelnikova toljaga verbalnog delikta“: onu na ramenima Fatmira Alispahića. Neka im je na čast i „etički kodeks“. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)