Jedan od vodećih novinara u Bosni i Hercegovini i na Balkanu u 20. stoljeću, Tihomir Lešić, čije su reporaže objavljivane u NIN-u, Dugi, sarajevskom Svijetu, listu Sodaso i drugdje, ovaj svijet nije napustio u Beogradu, gdje rođen, ili u Tuzli, gdje je najduže radio i živio, nego u Dubrovniku. Njegovu smrt je u priči “Reporter se ne javlja” opisao također poznati novinar Gojko Berić, koji je godinama bio dopisnik Oslobođenja iz Dubrovnika. Priča je objavljena ju Berićevoj knjizi proze “Smrt u ljetnom Dubrovniku”, u izdanju Oslobođenja, 1985. godine. Naslov knjige preuzet je iz priče o turisti Kosti Strajniću koji je iz Pariza došao na ljetovanje i u 90-toj i umro u Dubrovniku.
U priči “Reporter se ne javlja” zanimanje Reporter autor knjige slovo r označava s velikim R, i ne pominje ime Tihimira Lešića, ali da je riječ baš o našem Tihi potvrdio mi je Gojko Berić koji se poslije Dubrovnika kasnije skrasio u Sarajevu. On i Lešić su bili znanci, a večer prije Lešićeve smrti sjedili su u jednoj dubrovačkoj kafani. Tiho se našao u Dubrovnik 23. januara 1976. godine zbog toga što u avionu koji je iz Beograda letio za jedan drugi grad nije bilo mjesta i tako je ostao na aerodromu Ćilipi koji od 2023. nosi ime slavnog astronoma i matematičara Ruđera Boškovića.
Tiho je odsjeo u hotelu Libertas (u kojem sam i sam jednom boravio), a čija je recepcija bila gore, a sobe dolje nanizane uz stijenu i nisu označane brojevima, nego slovima od A do F. Do soba se išlo liftom. Libertas je u ratu 1991. srušen, ali su Dubrovčani izgradili novi hotel s istim imenom, ali ne uz stijene,
Berić je u priči o Reporteru , tj, Tihomiru Lešiću, napisao:
“Čovjek koga je dodirivala svačija muka, koga su tuđe muke ubrzano trošile dokrajčivši ga, ništa nije mogao da javi o sopstvenom žurnom promicanju obalom pored mora, o potpunoj sopstvenoj neosjetljivosti na sve, jer usamljenost više nije postojala. Niti je više postojala neukalupljenost u važeći red osrednjosti i licemjerja, šabloniziranog mišljenja i umnožavanih gluposti. Niti su postojali pijani novinari koji su se noću okupljali oko njega laskajući mu do svanuća i čekajući potom da se otrijezne i da u podne za svojim redakcijskim stolovima, nesigurni i blijedi od mučnine, koja još nije prestajala, pričaju kako su opet vidjeli pijanog Reportera. Niti su više postojali ljudi na vlasti za koje je imao jednu manu – klonio ih se i nikad se s njima nije družio.”
Poslije večeri koje su zajedno proveli, sutradan je u Berićevo dopisništvo zazvonio telefon da bi mu 25. januara 1976. iz hotela Libertas javili o Reporterovoj smrti. O tome u svojoj prozi Berić piše:
“Uznemirenost je međutim trajala kratko, jer je hotelsko osoblje sačuvalo prisebnost pobrinuvši se da ničim ne bude pomućen mir srećnih i zadovoljnih gostiju, koji su liftom odlazlili na doručak, nemajući pojma da se čuveni Reporter ubio te noći na spratu D.”
Dvije godine nakon što je Tihomir Lešić otišao u bolji svijet u izdanju tjedinika NIN i lista Sodaso, uz finansijsku pomoć Fabrike deterdženata Dita, objavljena je knjiga Tihinih reportaža “Zemljo ne ljuti se”. Riječ je o publikaciji sa 35 odabranih reportaža, koju su ilustrovali najveći karikaturisti tog vremena Zuko Džumhur, Ivo Kušanić, Milan Jovanović, Hasan Fazlić i Danilo Bošković.
Imao sam čast da se 1975. u Redakciji lista kombinata Sodaso u Tuzli, koji su uređivali kolega Blagoje Banjo Komljenović i moj školski drug Miroslav Petrović, upoznam sa reporterom Tihomirom Lešićem. Do tog susreta bio sam samo čitalac njegovih sjajnih reprotaža, a upoznavši ga shvatio sam koliko je to bio veliki ne samo novinar, nego i čovjek. Tada sam bio glavni i odogovorni urednik lista Saveza socijalističke omladine BiH Naši dani, a Tiho mi je predložio da pišem za Sodaso i on je to ovako objasnio:
“Već sam angažovao da iz Beograda za nas piše moj prijatelj iz Politike Velizar Zečević, pa bi bilo dobro da u istom broju imamo i tvoj tekst iz Sarajeva.”
Rado sam prihvatio Tihin prijedlog i nekoliko godina pisao za sedmični list kombinata Sodaso iz Tuzle.
Tihomir Lešić je bio istinski bard reportaže, zbog čega su ga u to vrijeme posebno izučavali studenti na Fakultetu žurnalistike u Beogradu. Također veliki novinar i profesor na tom fakultetu, Sergije Lukač je rekao:
“Tiho se ne može izučavati s ostalim novinarima, iz prostog razloga što je ustanovio stil koji su mnogi željeli oponašati, a nisu uspijevali. Tiho je bio Tiho, reporter koga se ne može kopirati.” (Piše: Đuro KOZAR)