(Foto: Freepik)
Roditelji često vjeruju da ljubav znači stalno biti na raspolaganju – pomagati, podsjećati, rješavati probleme i olakšavati djetetu sve što može biti teško. No, upravo to ponekad djetetu oduzima priliku da nauči važne životne vještine i da postane samostalno, odgovorno i sigurno u sebe, piše portal bebe.hr.
Kako znati kada pomoći, kada ustuknuti?
NIje lako shvatiti kada biti na raspolaganju, a kada prepustiti sve u dječje ruke, no uz nekoliko savjeta možda možete zdravo izvagati pa naslutiti gdje ste potrebni, a gdje mi kao roditelji moramo biti promatrači. Krenimo redom…
Kad stalno spašavamo dijete učimo ga bespomoćnosti
Ako roditelj uvijek trči po zaboravljenu pernicu, objašnjava domaću zadaću umjesto djeteta ili rješava njegove sukobe, dijete dobiva poruku da nije sposobno samo. Iako namjera nije loša, posljedica je da dijete ne razvija samopouzdanje ni vještine rješavanja problema. Kad sve bude odrađeno umjesto njega, ono ne doživljava osjećaj postignuća koji je ključan za izgradnju samopouzdanja.
Kad radimo manje dajemo im prostor da rastu
Djetetu je potrebno da povremeno doživi frustraciju kako bi učilo snalažljivost i otpornost. Kada ga ne spašavamo odmah, omogućujemo mu da pronađe vlastita rješenja. Primjerice, ako ga ne podsjećamo svaki put na torbu ili bocu vode, naučit će samo planirati. Ako ga ne upozoravamo na svaku obvezu, s vremenom će razviti odgovornost. Upravo kroz male pogreške dijete uči najviše.
Djeca ne trebaju savršene nego dostupne roditelje
Roditelji koji pokušavaju kontrolirati i organizirati sve često završe iscrpljeni i nervozni, a tada nisu emocionalno prisutni za svoju djecu. Djeci nije potreban savršen roditelj koji nikad ne griješi, nego onaj koji ih vidi, sluša i ima strpljenja. Ponekad je najbolja pomoć jednostavno reći: „Znam da ti nije lako, ali vjerujem da možeš sam.“
Manje kontrole znači više povezanosti
Kada prestanemo nadzirati svaki detalj, odnos s djetetom postaje dublji i iskreniji. Djeca više dijele svoje misli i osjećaje kada osjete da ih roditelj neće odmah ispravljati ili kritizirati. Tada gradimo odnos temeljen na povjerenju, a ne na strahu od pogreške.
Raditi manje za djecu ne znači biti ravnodušan ili nezainteresiran, nego vjerovati u njihovu sposobnost da rastu i uče. To znači dati im prostor da pokušaju, pogriješe i ponovno pokušaju. Kada roditelj prestane sve raditi umjesto djeteta, zapravo mu čini najveću uslugu – pomaže mu da postane samostalno, odgovorno i dijete koje je spremno za život.
Kako će to u budućem životu utjecati na dijete, a kako na roditelje?
Kad roditelj prestane stalno rješavati stvari umjesto djeteta, dijete uči da može samo. To iskustvo postaje temelj samopouzdanja koje će ga pratiti u odraslom životu.
Djeca koja su imala priliku griješiti i popravljati vlastite pogreške kasnije bolje upravljaju stresom, lakše donose odluke i ne boje se neuspjeha. Znaju da neuspjeh nije kraj, nego prilika da pokušaju ponovno.
Takva djeca razvijaju unutarnju motivaciju, rade stvari jer to žele i vide smisao u tome, a ne zato što netko to traži od njih. Ona imaju više upornosti, kreativnosti i samostalnosti, što im koristi u školi, poslu i odnosima.
Suprotno tome, djeca čiji roditelji stalno “spašavaju” svaki problem, često odrastaju s manjkom povjerenja u vlastite sposobnosti. U odrasloj dobi teže se nose s pritiskom, sumnjaju u sebe i čekaju da netko drugi preuzme odgovornost.
Roditelji pak, koji s vremenom nauče „raditi manje“ za dijete, često osjećaju veliko olakšanje. Manje je frustracije, umora i osjećaja krivnje jer sve ne ide savršeno. Umjesto da troše energiju na kontrolu i rješavanje sitnica, imaju više prostora za istinsku povezanost – razgovor, podršku, zajedničko vrijeme bez stresa.
Takav roditelj prestaje biti “menadžer” djetetovog života i postaje njegov suputnik. To donosi osjećaj mira jer odgovornost konačno postaje podijeljena. Dijete uči preuzimati svoj dio, a roditelj napokon može odahnuti i promatrati kako dijete raste u osobu koja zna što želi. S vremenom se i odnos mijenja – više je povjerenja, manje sukoba i pritiska. Umjesto stalnog „jesi li…?“ i „zašto nisi…?“, pojavljuju se razgovori „što misliš?“ i „kako bi ti to riješio?“.