Iz života udarnika: Kad’ porastem bit ću Žarko Vujović

Politikantski multifunkcionalni desperado „žarko-žare vujović“ i opora cjelovitost njegove svenamjenske polit-karijerice „Srbina po zanimanju“, samo su jedan blijedi primjer iz silne plejade personalno vulgariziranih dokaza našeg lokalno gubitnički poražavajućeg, gorkog društveno-političkog „kraja historije“ i krajnje karikaturalnosti njenih višegodišnjih aktera.

Paradoksalnost takve vladalačke kakistokratske kolektivne, sasvim očigledne, u osnovi privatne pijačarske interesno-materijalističke „konačne pobjede: u se, na se i poda se“, u svom oporom epilogu, postaje potpuno beznačajnom, besmislenom i otužnom epizodom „zla i gluposti  u akciji“, o javnom trošku tuzlanske, i ine, sirotinje. Kolektivnim tragičnim, i teško racionalno shvatljivim, društvenim sabur-suicidom pristajanja na tu vrstu „konačnog rješenja“, urušeno je i upropašteno gotovo sve pred našim očima. Ali, mi idemo dalje.

Banalnost višegeneracijske faktografske uniformnosti CV-a elite politikoida iz naših palanačkih blatnjavih, garavih sokaka, uglavnom je opšte mjesto njihovih „ostap-benderovskih“ amoralnih poduhvata u izgradnji grandioznih karijerica nepodopština, laži, obmana i prostituiranje savjesti, kao kičme i ključnog uporišta uspjeha.   

Upravo po takvom futurističkom obrascu uspješnika, ranih osamdesetih godina prošlog vijeka, kao i odasvud podosta drugih sličnih, iz zavičajne bilećke vukojebine, „prijehao“ je u našu, tada još uvijek čaršiju, potpuno anonimni, neuhranjeni polukržljavi košarkoliki dvometraš. Nazvan je Žarko, naknadno Žare, iz plemena Vujovića, rođen 1963.g. Zvali su ga još i Vojvoda.

(Žarko Vujović, ‘vječiti’ predsjednik Skupštine TK i parlamentarac – Foto: Screenshot)

Doduše, ponajteže mu je bilo barem objasniti i praktično eksperimentalno dokazati, da košarkaška lopta, kolika god ogromna bila, ipak, nije veća od obruča, kako se dotičnom to do tada činilo: neće da uđe, pa neće. Ali, Žare je i dalje „diskrecijski zadržao svoje mišljenje“: nije njegovo da ubacuje glupe lopte kroz još gluplji obruč, nego da „razgrće“ ispod njega. I to je to. Ostalo je ostalo.

Legendarna, KK „Sloboda Dita“, sada odavno kurvinski upokojena, upravo je tada trebala jednog intelektualca-razgrtača pod koševima žarkovujevićevskog formata, pa ga je nahranila, napojila, obukla i pretvorila u iole podnošljivog košarkaša-razgrtača, doduše limitiranog, sopstvenom trećom podklasom. Naknadno će se ispostaviti, nažalost, da osobno elementarno, čaršijsko-urbano kultiviranje nije baš uspješno provedeno. Potpuni pedagoško-odgojni gradsko-asimilacijski fijasko, višestruko dokazan post-razgrtačkom polit-karijericom: „kaki post'o, taki ost'o“.

Doduše, „Tuzla-jednu-kozu-muzla“, i kriva i dužna, postala je i otac i mati jedne od mnogih morbidnih i uludo-uhljebničkih karijerica hrpe „klovnova u polju kukuruza“, pa i one ekstremno karijerističko-hibridne, bilećkog paranaturaliziranog Tuzlaka.

Pa, kaže: profesionalni (Sic!) sportista-košarkaš (38 godina života) do 2001.g.; 2001.-2003. trener KK „Sloboda-Dita“; 2003.-2011. sportski direktor OKK „Sloboda“ (KK „Sloboda-Dita“ sahranjena sa kriminogenim poreznim 1.5-milionskim dugom); 2011.-2019. „vicoliki-regal“ sekretar u JU „Naše dijete“-Tuzla.

 Uz sve navedene teške, udarničke obaveze i odgovorne dužnosti, paralelno, vispreni Bilećanin, ekspresno se u periodu 2010.-2012.g. socijaldemokratski multi-kulti samokonvertira u političkog „Srbina po zanimanju“, postajući vijećnikom Grada Tuzle i svemirski katapultira svoju izuzetno unosnu, parapolitičku karijericu privatnog obrtnika „sam svoj majstor“. Dakle: 2018.-2022. poslanik Skupštine i delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH; od 2022.g. „do vječnosti“, poslanik i predsjedenik Skupštine TK.

Takođe, dotični je istovremeno, kao priznati i poznati nepopravljivi radoholik, uspio da završi Višu trenersku školu u Tuzli, te da iz neodoljive ljubavi prema znanju, pravu i pravdi, a u rekordnom roku, diplomira prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Poispolagao je naknadno, vrlo efektno i sve „po istilahu“,  pravosudni, advokatski i ispit za pravnog medijatora. Nek’ se nađe, zlu ne trebalo.

Naravno, kada mu je njegov politički Đepeto, tj. SDP-Tuzla, koji ga je i „svojeručno sklepao“ od izvorne suhe cjepanice, zasmetao u proboju prema visinama ljubavi prema „istini, pravdi i borbi za istinsku državu BiH ravnopravnih naroda i narodnosti“, otišlo se prema „pravim socijaldemokratima“, tzv. „Enkinim SD BH“. Onda, naravno, put vrhunskih patriota i politikantske „prosekture“ DF-Željko K. Ali, niti za sekundu, nije se dopuštalo „ispadanje iz cipela“ ogromnih predsjedničkih i inih apanaža, uzduž i poprijeko parlamentarnih hodnika.

I nikad nije gotovo, dok nije gotovo: najnovija, navodno dobitnička, destinacija našeg cjeloživotnog udarničkog uspješnika je SzBH. Doduše, jedina je i preostala. Potrošile se već sve druge.

U konačnici, nadati se da će u svojoj višetomnoj memoarističkoj ispovijedi, na kojoj se navodno radi, bilećki Tuzlak ili tuzlanski Bilećak, ipak priznati da se ponekad znalo i kratkovido biti neopreznim i bržeg jezika od pameti, pa enormno zasrati prozivanjem i sumnjičenjem za ratne zločine znamenitog ranoratnog „Pračerovog sagovornika“.

Takođe, u tom historijskom kontekstu, zasigurno će se autorski vrlo jednostavno popuniti i biografska „prazna praznina“ od tuzlanskog egzistencijalno dramatičnog 15. maja 1992. do 1998/9.g., koju je naš ingeniozni publicista Ekrem von Avdić, definirao svojim „Voltinim lukom asocijacija“, kao „sedmogodišnje zakašnjenje na trening“. Vjerovatno opravdano odsustvo, zbog „ranije preuzetih obaveza“. Nikad se čovjek kutarisati obaveza.

Ne može se poreći, da se mora pozavidjeti „bilećkom kadru na otkomandi u Tuzli“, predominantno zbog neodoljive, urnebesne karikaturalne asocijacije na legendarnog srbijanskog političara, Cincara, Nikolu Pašića-Baju i „Žarkoliku karijernu upotrebnu vrijednost“ njegovog anegdotskog „aforizma“: „Može da bidne, a ne mora da znači.“

Taj pomudri čova je svojedobno u funkciji Predsjednika vlade Srbije, rekao i da „ako propadnemo, propašćemo u dobrom društvu“, misleći na historijske okolnosti, ali mi smo već dobrano propali, ali u najgorem mogućem kadrovsko-personalnom okruženju.  

„Porasli smo“ i sami smo ga odabrali. Ipak. Pa, i Žareta. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)

————————————-
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)