Malo se ko ne sjeća od starijih generacija bajkovite priče „U cara Trajana kozje uši“, koju smo predajnu legendu učili kao nastavno štivo u osnovnoj školi. Obuzet nekim nepoznatim strahom postojanja kolopletom istorijske neumitnosti, ponovno mi se vizualno oživljava slika cara Trajana i njegovih kozjih ušiju, ali ovaj put nikako dječački smiješna kao ranije, nego simbolički snažna ili gotovo uznemirujuća.
(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Možda je cara Trajana donio neki dron neuhvatljiv za radiolokacijsku radarsku tehniku, što je sasvim izvjesno jer on je sada mističan ali nevjerovatno aktuelan u metaforičkom optikumu naše satanističke stvarnosti.
Onaj pravi car Trajan iz antičkog miljea je imao kozje uši i svaki njegov berberin ili brico, koji bi rekao istinu „da car ima kozje uši“ bio je pogubljen. Tako je istina o caru bila krvavo ubijana sve do jednog mladog berberina koji je nakon što je obrijao cara rekao da nije vidio kozje uši, za što ga je car nagradio sa dukatima i naravno poštedio mu život. Dakle, berberin iz straha je slagao i za tu laž bio je pošteđen od ubistva i nagrađen dukatima. Istina zamijenjena laž nije mogla dugo ostati u duši mladog berberina, iskopao je rupu na tlu i u nju uzviknuo da car ima kozje uši i na taj način olakšao sebi psihičku napetost. Na tom mjestu je izrasla zova i pastiri su od nje napravili sviralu koja je glasala da car ima kozje uši. Car je otišao na to mjesto i od preostalog drveta napravio je sviralu koja je isto tako glasovno potvrđivala kozje uši. Na ovaj način je istina ozakonjena, ali opet niko od podanika nije smio da je širi u ime pobjedničkog načela „Tako je, ali ja sam car i niko mi ništa ne može“.
Ova legenda koja je nastala u vrijeme moralne krize Rimskog carstva aktuelna je i tokom globalne istorije društva u svim njegovim epohama u kojima vlada moralno rasulo i materijalni nestanak, pa tako i u ovo naše vrijeme.
Kad bismo obrijali virtualnu glavu aktuelnog društvenog i političkog habitusa vidjeli bismo mnogo rugobnijih kozijih ušiju nego Trajanove u filmski izmjenjivom scenariju političkog i društvenog nasilja, ekonomskog nasilja, grabeži, korupcije, zelenaštva, otimačine, nepravedne sudove, zloupotrebu i iskrivljenost tradicijskih i vjerskih načela. Ukratko rečeno vladavina laži, moralnog rasula, nepravde, neslobode, vladavina sile i prava jačeg. Malo koji dan ne prođe da na nekoj obrijanoj glavi „carevoj“ ne vidimo supstitut prikazanja Trajanovih kozjih ušiju, koje se brzo ozakone i moćni carevi oslobođeni odgovornosti ogrnuti plaštom diktature uzvikuju pauperiziranoj masi „Što nam možete, mi smo jači, u nas je sila i moć“.
Vazalna svjetina ni kriva ni dužna dolazi pred sudište stvarnosti da bira hrabrost ili kukavičluk. Hrabrost ne može izabrati jer je zarobljena „demokratskom diktaturom“ i njezinim moćnim oružjem koje se zove strah; ostaje joj na raspolaganju samo kukavičluk koji jedini ima dobru cijenu jer mu je zalog šutnja ili mišija rupa. Suvremeni Trajani moraju znati tako prostu istinu o prolaznosti sile i moći i o ontološkom dijelu ljudskog bića satkano duhovnom ili psihofenomenskom strukturom neprolaznosti, jer je davno napisano „Istina osobađa“ (Novi Zavjet, Iv. 3,2).
Trajanov berberin bio je na rubu mentalnog sloma dok nije rekao istinu o carevim kozijim ušima, a za to je bila potrebna snaga duha tajanstvenog ljudskog pokretačkog ustroja koji se zove govor istine, koji je nezaobilazan i ne može se sakriti. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)