Oprostite mi na jeziku, ali Laki je danas malo više nervozna. A kako i ne bih bila, kad živimo u gradu koji zvuči kao da ima puls, život, priču, a u stvarnosti je postao scena iz najjeftinijeg, najprljavijeg reality programa.
Ima samo jedan zaplet:
Je*u nas. Na suho. U zdrav mozak. Svaki dan.
Je*u nas institucije koje glume da rade.
Je*u nas političari koji glume da misle.
Je*u nas direktori koji glume da imaju obraz.
I je*u nas tako rutinski, tako hladno i tako temeljito da se više ni ne trude sakriti.
Kad god se desi “tragedija”, oni se pojave pred kamerama s istim mrtvim izrazom lica. Ulizano, uvježbano, apatično. Izgovore tri rečenice iz već pripremljenog šablona i odu na ručak, kao da nisu upravo stali pred grad koji još uvijek miriše na spaljenu kožu i tuđi očaj.
U Tuzli više nije čudno da se starci zapale u ustanovi koja je “pod nadzorom”.
Ni da ljudi godinama mole za nešto što bi u normalnim zemljama bilo osnovna briga: sigurnost, zdravlje, zaštita, dostojanstvo.
Ni da djeca završe u sistemu koji nije sistem nego krimi-šema sa potpisom države.
Jer kad sve saberemo:
Podvode nam djecu, pale nam starce, a sve se to uredno pakuje kao “tragedija”, nikad kao zločin.
Jer da bi nešto bilo zločin, neko bi morao biti kriv.
A ovdje niko nikad nije kriv.
Ni kad gore starci
Ni kad siluju djecu.
Ali najžešći seks u ovom gradu nije onaj iz “Seks i grada”. To je seks između vlasti i javnog budžeta. Između uhljupluka i funkcije. Između nemorala i nagrade. To je jedini seks ovdje koji se desi s uživanjem.
Sve ostalo je silovanje.
A mi?
Mi smo publika koju niko nije pitao želi li biti statist. Mi im plaćamo scenografiju, kostime, skupocjene automobile, dnevnice, njihove glupe osmijehe i još gluplje izgovore. Mi plaćamo čak i njihove greške, životima naše djece, naših starih, naših bolesnih, naših prevarenih.
I kad god se pobunimo, kad god pitamo “ko je kriv?”, oni nam kažu da smo preosjetljivi, da dramatiziramo, da “nije ni vrijeme ni mjesto”.
A kada je vrijeme, ako ne sad?
Kad izbrojimo još mrtvih?
Tuzla danas izgleda kao grad koji se navikao da ga siluju. Grad koji šuti dok ga najgori među nama vode, guraju i gaze. Grad kojem svaki dan govore da je sve u redu, dok mu iza leđa otkidaju komad po komad dostojanstva, kao da deru ovcu za šišanje.
Ali, ako su oni navikli da nas je*u, mi se ne moramo naviknuti da šutimo.
Ako su oni navikli da nas potcjenjuju, mi se ne moramo više praviti da ih ne vidimo.
Ako su oni navikli da sve prođe, možemo ih naučiti da nešto ipak neće.
Hoćemo odgovorne.
Hoćemo imena.
Hoćemo posljedice.
Jer ovaj grad je naš.
I oni ga je*u samo zato što misle da niko više neće ustati i reći: dosta! (Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica)