

Deset dana nakon tragedije u kojoj je život izgubilo 15 ljudi, imamo, naravno, uzrok požara. Banalnost. Navodno se zapalio kabl od radio-prijemnika u jednoj od soba.
Imamo kabl.
Imamo tehnički detalj.
Imamo „slučajnost“ koja treba da nas umiri.
Ali nemamo odgovorne.
Ni imena.
Ni smjene.
Ni optužnice.
Ni priznanja.
Ni minimum političke ili institucionalne krivice.
Deset dana je prošlo, a država se ponaša kao da je tragedija pala s neba, kao da nije riječ o sistemu koji decenijama dozvoljava da najranjiviji žive u uslovima ispod svakog standarda, i umiru u njima.
Jer kabl možda jeste planuo, ali:
– kabl nije ignorisao upozorenja,
– kabl nije zakopavao izvještaje,
– kabl nije vodio ustanovu bez nadzora i sigurnosnih protokola,
– kabl nije ostavio najteže pacijente na najizolovanijem spratu,
– kabl nije glumio inspekcijske nadzore,
– kabl nije zatvarao oči pred propustima o kojima se godinama govori.
To su radile institucije.
To su radili ljudi koji vode te institucije.
To su radili oni koji primaju plate da brinu o drugima, a brinu samo o sebi.
I zato je suludo vjerovati da će isti taj aparat proizvesti pravdu.
Ovo nije nesreća.
Ovo nije greška.
Ovo je rezultat.
Rezultat namjernog zanemarivanja, nebrige, kalkulisanja, šutnje, političke trgovine i potpune moralne truleži.
Direktor je dao ostavku „iz moralnih razloga“, ali moral koji se probudi tek poslije pepela nije moral nego refleks samoodbrane.
Sada se svi prave iznenađeni, kao da niko nije znao u kakvim uslovima žive ljudi na tom spratu, kao da se sve to nije godinama vidjelo golim okom.
Ne treba pitati gdje su bili inspektori, nadležne službe, ministarstva.
Svi oni su bili na svojim mjestima.
I zbog toga su ljudi izgorjeli.
A Tuzla je sada tiha.
Tiša nego što bi jedan grad smio biti nakon što mu je 15 ljudi nestalo u plamenu.
Ali ova tišina ne znači da nema krivice.
Naprotiv, tišina samo potvrđuje koliko duboko vjerujemo da institucije ionako neće odgovarati.
Jer realno: kada su ikada?
Zato treba jasno reći ono što pokušavaju prikriti birokratskim frazama i tehničkim izvještajima:
Nije kabl kriv.
Kriv je sistem.
Sistem koji pali stare, izdaje nemoćne i svaki put pronađe nešto da stavi na naslov, samo da odgovorni ostanu bezimeni. (Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica)

“Britka sablja” empatije, ljudskosti i zdrave pameti u Amrinim literarnim rukama nema alternative: došli smo do zidova otuđenog institucionalnog zla
neodgovornosti, koji se moraju srušiti. Bolje danas, nego sutra.