(Piše: Derviš Čičko, kolumnista)
Uopšte ne sumnjajući u najiskrenije i duboko ljudske motive saosjećajnosti i nakane, a po ko zna koji puta „u nevolji i nesreći“ i jučer okupljenih do dvije i po hiljade nas zavičajnih Tuzlaka, ili šta je to već, teško je poreći da se ne radi o protestnoj šetnji defetističkog depresivnog očajanja i nemoći u srazu sa otuđenim i nedodirljivim šireinstitucionalnim zlom otuđenog legalnog represivnog aparata.
Već je postalo i nepisanim pravilom da su višekratna krvava ubistva i monstruozni zločinački insajderski pokolji cijelih porodica, kao i klasično mafijaška premlaćivanja i egzekucije, pretvoreni u formalne statističke brojke „razuđenih serijskih ekscesa“, gotovo kao paraafirmativni dio uobičajene policijsko-izvještajne „zadovoljavajuće bezbjedonosne situacije“. Kažu „stanje je normalno“. Valjda.
Dakle, društveno zlo nesagledivog obima i razine maligniteta po ličnu i javnu sigurnost, generiran je dosadašnjim višegodišnjim policijskim, i ne samo njihovim, fahmanskim šlamperajem, negativnom selekcijom, neefikasnošću, sistemskom korumpiranošću, „naručenim“ amaterizmom i gotovo neporecivo organizirano strukturiranom privatno-interesnom „bliskom saradnjom“ pojedinaca i grupa sa moćno etabliranim kriminalnim miljeom.
(Jučerašnji protesti u Tuzli – Foto: Tuzlalive.ba)
Rezultate takvog stanja vidimo na ulicama Tuzle i TK: glavnina javnog rejtinga, posebno vrhuške, policijskog represivnog aparata pretvorena je u svoju antitezu, ostajući, s pravom, gotovo bez ikakvog povjerenja u očima običnog svijeta.
Pored svega drugog, prije koji dan su policajci i dvojica visokorangiranih policijskih dužnosnika u TK pohapšeni od svojih „pravovjernih“ kolega, kao najobičnije kriminogene podvodačko-pedofilne bitange, dok je još sasvim svjež jezoviti javni krvavi masakr od strane policijskog inspektora, van dužnosti, službenim poluautomatskim 9-milimetarskim „Glockom“ nad našom nesretnom sugrađankom i td. Epilog je ostao dio sudsko-tužiteljske rutine, dok je organizacijska horizontalna i vertikalna struktura policije ostala bez konsekvenci i netaknuta bilo kojom vrstom uobičajene i očekivane lične moralne i svake druge odgovornosti.
I tim nesretnim povodima se takođe „šetalo i prosvjedovalo“ pod prozorima hijerarhijski najodgovornijih, ali svi oni se nisu smatrali nimalo prozvanim i bili su odsutni „zbog ranije preuzetih obaveza“. Može im se samo blagougodno „pljunuti pod prozor“. Uostalom, kao i danas.
Današnja tuzlanska, već tradicijska, šetačko-prosvjednička gubitnička „Historia Tragicomica“ jeste i glas ljudskosti i jecaj, sada nad vanvremenskom patnjom dvije maloljetne djevojčice i to upravo pred našim očima, ali jeste i pogled u samo džehenemsko grotlo kvarne monstruoznosti samodovoljnih pomahnitalih polit-vladalačkih oligarhija.
Takođe, tuzlanski šetačko-prosvjedničarski paradoks, pored toga što je po stvarnoj djelotvornosti sasvim romantičarsko-utopističkog opsega, jeste djelimično i svetačke provenijencije oplakivanja i formalno, a i geografski, „tuđih grijeha“: za sada identificirani pedofilski monstrumi nisu iz Grada podno Ilinčice.
Nažalost, u njihovim domicilnim općinama i gradovima Živinicama, Kalesiji i td., lokalna javnost i oficijelna vlast, nisu smatrali da je neophodno javno i kolektivno prokazati učinjeno ekstremno zlo njihovih sugrađana. To je prepušteno „Tuzlanima“, moralnim vertikalama u TK, a i šire: dotični se bave svim objektivno važnim i krucijalnim stvarima civiliziranog humanističkog svijeta. I neka je tako.
Ali, povremeno i „zbog muške djece“, barem svakih trideset godina, ne bi bilo loše da bace pogled u ogledalo i pogledaju iza sebe: nema nikog. Tabula rasa.
„Tuzlani“ su neshvatljivom i neimenovanom autoimunom suicidalnom socijalnom autodestrukcijom pristali da postratno trodekadno razvojno-ekonomski budu i definitivno pomnoženi sa nulom, zbog iseljavanja i pada nataliteta potpuno su uništeni i politički beznačajni, rade protiv vlastitog interesa i postaju grobari vlastite budućnosti.
Čini se da su naše pretužne prosvjedničke šetnje, uz pokojeg živahnog jeftinoinfluenserskog samozaljubljenog uličarskog polit-medijatora, jedini i iznuđeni „fizički dokaz života“: šetamo, šetamo i nikoga ne zarijevamo.
Ostalo je legenda usmenog predanja. I ništa više. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
——————————————-
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)