Sutra će Tuzla izaći na ulice. Mirno, kažu. Mirno, dok govorimo o maloljetnim djevojčicama koje su visoko rangirani policijski službenici, bivši parlamentarci i univerzitetski profesori seksualno eksploatisali. Djeci nad kojom su imali vlast, moć, pristup. Djeci koju je ova država trebala čuvati, a ne prodavati.
Ovo nije skandal. Ovo je državni zločin.
Jer kada policajci trguju štićenicama Doma za nezbrinutu djecu, to nije “pojedinačni slučaj”. To je sistem. Sistem koji štiti predatore u uniformama. Sistem u kojem tužioci i političari jedni druge pokrivaju. Sistem u kojem se djeca iz sirotišta tretiraju kao potrošna roba.
I zato je sramota što uopšte moramo moliti ljude da dođu na proteste.
Jer ako nas ovo ne izvede na ulice, ništa više neće.
Ako nas ni silovanje djece od strane onih koji predstavljaju “državu” ne tjera na otpor, onda smo svi saučesnici. Saučesnici u šutnji, u normalizaciji, u truleži.
Ovo društvo godinama šuti dok moćnici siluju, tuku, otimaju i lažu. Šuti jer “nije moje dijete”. Šuti jer “tako je uvijek bilo”. Šuti jer zna da pravda ovdje ima cijenu i da se kupuje istim novcem kojim su plaćali te djevojčice.
Zato protest nije “mirni skup”. To je minimum ljudskosti. To je vrisak protiv države koja je pogazila svako dijete koje nema prezime, zaštitu ni status. To je odgovor na monstruoznost koju pokušavaju prikriti birokratskim frazama i procedurama.
Jer ovo nije propust sistema. Ovo jeste sistem.
Sistem koji siluje, zataškava i traži od nas da se ponašamo kao da ništa nije bilo.
Svi su umiješani, politika, policija, socijalne službe, škole, tužilaštva.
Svako ko je znao, a šutio, dio je lanca koji se proteže godinama unazad.
Jer ovo nije prvi put. Samo je prvi put da smo prisiljeni gledati pravo u lice vlastitog monstruoznog ogledala. Ali može li ovo biti zadnji put?
Jer ovo nisu “tuđa djeca”.
Ova djeca su naša odgovornost, naša kolektivna sramota.
One jesu naša djeca.
I ako ih sada ne odbranimo, saučesnici smo u svakom zločinu koji im se dogodi.
(Piše: Amra Ribić Zabuš)